Sunday, 22 May 2016

Rene Genon: Jezik ptica

Često, u različitim tradicijama, spominje se misteriozni jezik nazvan jezik ptica; očito se radi o simboličkom nazivu, jer sama važnost koja se pridaje poznavanju ovog jezika, kao prerogativa jedne uzvišene inicijacije, ne dozvoljava da se shvati doslovno.

Na taj način, u Kur’anu se kazuje: “I Sulejman je nasledio Davuda; i reče: O, ljudi, poučeni smo jeziku ptica (‘ullimna mántiqa-t-tayri) darovani svakim dobrom...” (XXVII, 15). S druge strane, nailazi se na spominjanje junaka koji pobeđuju zmaja, kao što je slučaj sa Zigfridom iz nordijske legende, koji savršeno razumeju jezik ptica; zbog čega nam je lako odgonetnuti spomenuti simbolizam. Naime, pobeda nad zmajem za neposrednu posledicu ima postizanje besmrtnosti, predstavljene nekim predmetom, gde je uloga zmaja sprečavanje pristupa tom predmetu, te postizanje besmrtnosti u suštini predstavlja reintegraciju u centar ljudskog bića (u sufijskom literaturi radi se o zmiji koja čuva sakriveno blago, op.pr.), tj. u tačku u kojoj se uspostavlja komunikacija se višim sferama bića. Ova komunikacije se predstavlja razumevanjem jezika ptica; ustvari, ptice se često uzimaju kao simbol anđela, tačnije - viših sfera bića. Ranije smo već imali priliku1 citirati parabolu iz evanđelja gde se govori, u ovom smislu, o “nebeskim pticama” koje zasedaju na grane drveta, istog onog drveta koje predstavlja osu koja prolazi kroz centar svakog stanja bića i međusobno povezuje sva stanja bića.

U kur’anskom tekstu koji smo naveli na početku ovog poglavlja, smatra se da se termin es-saffât doslovno odnosi na ptice, ali se istovremeno, u simboličnom značenju odnosi na anđele (el-malá’-ikah); na taj način, prvi ajet označava konstituciju nebeskih, odnosno duhovnih, hijerarhija.3 U drugom ajetu predstavljena je borba između anđela i demona, nebeskih snaga protiv snaga pakla, tj. borba između viših i nižih stanja;4 u hindu tradiciji, radi se o borbi između Deva i Asura i, takođe, u skladu sa simbolizmom izrazito sličnim ovom - borbi između Garude i Nage, u kojoj, inače, opet nailazimo na zmiju, odnosno zmaja, o kojima smo govorili nekoliko redaka pre; Garuda je orao, a u drugim verzijama je zamenjen drugim vrstama ptica, kao što su ibis, roda, čaplja, sve redom neprijatelji i tamanitelji zmija.5 Na kraju, u trećem ajetu vidimo anđele koji izgovaraju zikr, što se, u najčešćem tumačenju, smatra naznakom da oni recituju Kur’an, međutim, zasigurno se ne misli na Kur’an izražen ljudskim jezikom, nego na njegov večni prototip napisan na “pomno čuvanoj ploči” (el-lawhu-1-mahfûz), koji se pruža od nebesa do zemlje kao Jakovljeve lestve, ili, drugim rečima, kroz sve stepene univerzalne egzistencije.6 Analogno tome, u hindu tradiciji se kaže da Deve, u svojoj borbi sa Asurama, se brane (achhan dayan) tako što recituju stihove iz Veda, te da iz tog razloga ove svečane pesme dobivaju ime chhanda, a koja reč označava “ritam”. Ista ideja je, inače, sadržana u reči “zikr”, koja se u islamskom ezoterizmu, koristi za označavanje ritmičkih slogana koji su savršeno analogni hindu mantrama, sloganima čije ponavljanje za cilj ima postići usklađenost različitih elemenata bića i usloviti nastanak vibracija koje svojim odjekom kroz seriju stanja, u nedefinisanom uzdižućem poretku, generišu komunikaciju sa višim sferama, ono što, s druge strane i po pravilu, predstavlja esencijalni i primarni raison d'être svih obreda.

Vidimo, dakle, da se opet vraćamo na “jezik ptica” spomenut na početku, a koji možemo mirne duše nazvati i “anđeoskim jezikom”, čija slika u ljudskom svetu jeste ritmovan jezik, obzirom da se na “nauci o ritmu”, koja u sebi sadrži višestruka značenja, definitivno zasnivaju sva sredstva koja se mogu koristiti za otvaranje komunikacije sa višim sferama. U tom smislu jedan hadis kazuje da je Adam, dok je boravio u zemaljskom raju, govorio u stihu, tj. ritmovanim jezikom; radi se o “sirijskom jeziku” (logah sûryâniyah), tj. “jeziku sunca” o kom smo govorili u prethodnom poglavlju gde smo obradili “nauku o slovima” (‘ilm-u-l-huruf)7, i koji se treba smatrati direktnim prevodom reči “solarna iluminacija” i “anđeoskim” utoliko koliko se manifestuje u centru ljudskog bića. Iz tog razloga su i svete knjige pisane ritmovanim jezikom, što, kao što se da videti, njih čini drugačijim od običnih “poema” shvaćenih u čisto profanom smislu pojma, kojim se izražavaju protiv-tradicionalne predrasude modernih “kritičara”; inače, poezija izvorno nije bila isprazna “literatura”, kakvom je postala degradacijom čije se objašenjenje ima tražiti u silaznom kretanju ljudskog ciklusa - poezija je izvorno imala sakralan karakter, koji se u tragovima može pratiti do zapadne antičke klasike, u kojoj se poezija zvala “jezikom bogova”, izraz koji je ekvivalentan ranije spomenutim, jer su “bogovi”, tj. Deve,8 jednako kao i anđeli, predstavnici viših sfera. Na latinskom reč za stihove je “carmina”, i ova dezignacija se odnosi na njihovo korišćenje u obredima, jer je reč “carmen” identična sanskritskoj reči “karma”, koja se ovde treba uzeti u svom užem značenju “ritualne radnje”; sam poeta, tumač “svetog jezika” kroz koji se nazire božanski Logos, je bio “vates” - reč koja ga je karakterisala kao obdarenog inspiracijom u određenom profetičkom značenju. Kasnije, drugom degradacijom, “vates” je postao narodni “proricatelj budućnosti” (“adivino”, reč koja je izgubila izvorno značenje, jer je bila povezana sa divinus - božanski, a odnosila se na tumača želja bogova); a reč “carmen” (odakle je francuska reč “charme”, španski “encanto”, engl. “enchanter”) postaje “encantamiento, enchantment”, tj. radnja magije nižeg intenziteta; ovo je još jedan primer u kom magija, uključujući i vračanje, predstavlja zadnje ostatke nestalih tradicija.

Verujemo da su ovih nekoliko indikacija dovoljne da pokažu koliko su u krivu oni koji se ismejavaju sa pričama u kojima se spominje “jezik ptica”; ustvari je izrazito lako i prosto podrugljivo nazvati praznoverjem (superstitio) sve ono što se ne razume; međutim, stari su narodi vrlo dobro znali o čemu pričaju kada su koristili jezik simbola. Pravo praznoverje, u njegovom striktno etimološkom smislu (quod superstat), je ono što nadživi svoju izvornu prirodu, ili, jednom rečju - “mrtvo slovo”; ali, uključujući i ono što se kao takvo očuva, makar na prvi pogled nevredno pažnje, ustvari i nije za potpunog prezira jer Duh, koji “diše gde hoće” i kada želi, uvek može oživeti mrtve simbole i obrede, vraćajući im izgubljeno značenje, punoću njihove izvorne vrednosti.


Milutin Milaknović: Vožnja na Mesec


Vi ste uvek tačni, draga prijateljice, a ja stigoh ovamo na stanicu pun
sat ranije no što smo ugovorili. Zato me je namučilo nestrpljenje očekivanja,
ublaženo malo lepotom vidika koji se odavde otvara na Bodensko Jezero. Kako je dan
divan, vazduh čist, a nebo plavo! naše putovanje ne zavisi, doduše, od vremena, jer
ćemo već u njegovoj trećoj minuti biti van domašaja svih atmosferskih nepogoda, ali
bi nam oblaci pokvarili izgled na Zemlju. Sad sam baš kupio, ovde na peronu, svesku
Bedekera „Mesec“. U njoj su opisane sve znamenitosti našega puta, i putniku
saopšteni mnogi korisni podaci. Tu sam video da je izgled iz našeg voza na Zemlju
označen sa dve zvezdice. Dve zvezdice Bedekerove, to znači veoma mnogo! U tome
pogledu imaćemo danas naročitu sreću: zbog velikog barometarskog pritiska, javljaju
sve evropske meteorološke stanice lepo vreme.

Naš voz stoji spreman za polazak. Uđimo unutra. Ovo je Vaše odeljenje, a ovo
moje. Pregradu između tih dvaju odeljenja dao sam utisnuti u zid. Kad zatreba,
vratićemo je na svoje mesto.

Naša sedišta, su doduše, niska, zbog uštede prostora, ali se u njih možemo
divno zavaliti i opružiti, jer su meka i sa sviju strana opkoljena debelim
jastucima. I patos i plafon pretvoreni su u dušeke. Kroz ova okrugla otvora u patosu
moći ćemo da posmatramo našu Zemlju, a možemo se pri tome poslužiti i ovim
dogledom; koji je, kao što vidite, pokretno ali hermetično proturen krot patos.
Zvono daje prvi znak za polazak. Svi putnici ulaze i zauzimaju svoja mesta.
Onaj gospodin što je ostao na peronu, to je dežurni inženjer. Čekajući na Vas,
upoznao sam se sa njim, i od njega doznao mnogo zanimljivih stvari. Naš voz poleteće
brzinom od 240 kilometara u satu - to je normalna brzina naših aeroplana - no
kasnije letećemo sve brže, već i zbog toga što će privlačna snaga Zemljina bivati
sve slabija, a naš voz sve lakši. Naša odeljenja neće biti ložena. To nije ni
potrebno. Čim izletimo iz Zemljine atmosfere, obliće topli Sunčevi zraci naš
voz, topliji nego oni što stižu do Zemlje, jer ih neće slabiti ni apsorpcija ni
rasipavanje u vazduhu. Propušteni kroz ove prozore, ti će zraci osvetljavati i
zagrevati odlično naša odeljenja, ali ova koja su u zasenku ohladila bi se. Zbog toga
će se naš voz obrtati da bi svi njegovi delovi došli, jedan za drugim, u sunce. Jedna
takva rotacija trajaće 40 minuta, pa će se za to vreme odmenjivati u raznim
odeljenjima svetlost sa tminom. Čim ostavi Zemlju, naš voz postaje samostalno
nebesko telo koje ima svoje vlastite dane i noći. 

Zvono daje i drugi znak. Zatvaraju se vrata i prozori, i vrši proba da li je ceo
voz hermetički zatvoren. Instalacija za prečišćavanje vazduha i obnavljanje svežim
kiseonikom stavlja se u akciju. Oštar fijuk, jako zujanje, voz podrhtava. Ne plašite
se, draga prijateljice, to je tek naša lokomotiva stavljena u rotaciju oko svoje
vertikalne ose, i od toga je zatreperio naš voz. A ona nesnosna huka umuknuće čim
ostavimo našu atmosferu; u bezvazdušnom prostoru, koji ne prenaša zvuk, naša će
lokomotiva onemeti.

Treći znak! Zavalimo se brzo u jastuke! Tako. Potres je bio neosetan. Mi
letimo!

Vi ste pretrnuli, pa se onda usplahirili, draga prijateljice, to pokazuje Vaše
bilo. Priberite se, ako Boga znate, ne smemo gubiti vremena. Svaki nas minut penje
četiri kilometra pravo u visinu, a tom brzinom beži Zemlja od nas. Valja se nagnuti
nad ova okna i posmatrati je. Tako stoji u Bedekeru! Jeste li se umirili? Pogledajte!
Pod nama leži razastrt, i raste, kao da ga neko razmotava po celom njegovom
obimu, predeo koji smo ostavili. Tek smo u trećoj minuti vožnje, a naš pogled
obuhvatio je celu Švajcarsku sa njenim brdima i jezerima. Sneg još pokriva planine,
beli se, treperi i rumeni u zracima Sunca, a jezera se plave kao lepe oči koje gledaju
začuđeno u nas, izgleda kao da nas se plaše i da beže. Vidimo i dobar deo Nemačke;
ono je, ako se ne varam, Tirinška, a ono Češka šuma, ono su Istočni Alpi. Tamo na
jugu, iza belog planinskog bedema, proviruju već talijanske ravnice u proletnom
zelenilu. Ocrtavaju se Apenini svetluca Ligursko more. Odande nam se divi
Francuska.

Naš pogled, vrativši se opet severu, zahvatio je nove predele. Ono je Harc.
Dalje na istoku su Sudeti i Karpati. Ova vijugava srebrnasta pantljika, to je Dunav.
Zbogom ostaj, moj stari prijatelju!
I na jugu novi prizori: plava Adrija sa svojim bezbrojnim ostrvima, dalje na
desio Toskana, Korzika. Ono onde? Čekajte da pogledam kroz ovaj dogled: Pariz sa
svojim gvozdenim tornjem. Tamo, sasvim na horizontu, odblesak staklenog čerpića. To
je Kanal La Manš. Iza njega Engleska obala.
Vratimo se opet severu. Severno i Baltijsko More, između kojih raste, nama na
očigled, Dansko poluostrvo, a uskoro ćemo sagledati i Skandinavsko. Na istoku se
beli ruska ravan, prekrivena snegom. Šta sve ne ugledasmo za ovo četvrt časa našeg
putovanja!

Popeli smo se na visinu od preko 60 kilometara. Naša lokomotiva više se i
ne čuje, jedino slabo podrhtavanje voza odaje njegov let. Sunčevi zraci provlače se
koso kroz ovaj prozor ovde u zidu, i gase se; u naše odeljenje ulazi najčarobnija noć.
Ko bi smeo da ovu lepotu rasplaši električnom svetlosti. Ovde na prozoru
visi razastrto crno nebo sa svim svojim zvezdama, a kroz ova donja okanca ulazi u
naše odeljenje sjajna mesečina, mesečina ne sa neba nego iz dubine.

Mi smo ušli u gornje slojeve Zemljine atmosfere, koji su već sasvim proređeni
Oni ne rasipaju više sunčane zrake i ne bojadišu nebo plavetnilom. Zato je nebo
potamnelo. Direktna Sunčeva svetlost ne dopire više u naše odeljenje, jer se ovo
zaokrenulo u neobasjanu stranu voza. Ali nam, od dole, šalje naša Zemlja, kao kakav
ogromni mesec, svoju svetlost. Pri ovome osvetljenju, kakvog ga još nikada ne videsmo,
izgledaju svi predmeti čarobno. Zemljina mesečina miluje list Vaše ispružene
nožice, a ja zavidim tim hladnim zracima. Nagnite se još malo, draga prijateljice,
da Vam oni obasjaju i lice. Još malo! Da mi je Rembrantova kičica da ovekovečim
ovaj poljubac svetlosti. Moja bi slika kazala da je od svih lepota prirode
najsavršenija lepota žene. Sjaj Vaših očiju sada je lepši od sjaja zvezda.
Ja ne preterujem, draga prijateljice; evo, uverite se i sami. Pogledajte ove
zvezde. One ne trepere, nego sjaje mirnom svetlosti, bez života. I to je posledica
bezvazdušnog prostora. Posmatrane sa Zemlje, zvezde trepere samo zato što se vazduh
poigrava njihovim zracima.

Sviće. Sunčevi zraci ulaze opet u naše odeljenje, ali je nebo ostalo tamno. Na
njegovom crnome dnu, posutom zvezdicama, lebdi svetla ploča Sunčeva, praćena od dve
sjajne zvezde. Ona desno je Venera, a ona levo Merkur. Merkur se sa Zemlje retko viđa,
jer je uvek blizu Sunca, pa utone ili u rumenilu zore ili u večernjem sutonu.
Kopernik ga, vele, nije nikada video, a ovde, van Zemljine atmosfere, ta je planeta
vidljivi pratilac Sunčev i u pola dana.

Pogledajmo opet dole, prema našoj Zemlji. Naš vidokrug znatno se raširio.
Vidimo već Skandinavsko poluostrvo, Finsku, znatan deo Rusije, sva tri velika
sredozemna poluostrva, Balkansko, Apeninsko, Pirenejsko, Tunis, Alžir, Atlas,
Englesku sa Irskom, živu kartu Evrope.

Odmenjuju se miniaturni dani sa noćima ovog novog nebeskog tela na kojem
putujemo, obasjavaju nas Sunčevi zraci, pa onda opet ulazimo u tamu, ali nam naša
Zemlja, kao dobra majka, šalje bez prestanka jedan deo svoje svetlosti, koju je dobila
od Sunca na poklon.

Naš voz ubrzava svoj let, odmakli smo se već 500 kilometara od Zemljine
površine. Obuzima nas osećaj lakoće, naši pokreti su življi i slobodniji, pa nam
se čini da bismo i mi mogli poleteti. I to je posledica fizikalnog stanja prostora
kroz koji putujemo. Kada smo bili na Zemlji, naše otstojanje od njenog centra bilo je
6370 kilometara, a sada je ono 6870 kilometara. Uvećavanjem tog otstojanja, oslabila
je, po Njutnovom zakonu, snaga kojom nas Zemlja privlači, naša vlastita težina
smanjila se za četrnaest procenata. Ja sam usled toga izgubio na težini punih
jedanaest kila, a Vi, draga prijateljice, sada ste, ako sam sa šezdeset kila tačno
ocenio Vašu zemaljsku težinu, za dobrih osam kila lakši nego što ste bili jutros.
Ala je divan ovaj osećaj lakoće! Kao da su mi sa težinom i suvišne godine
spale sa ramena. One prekobrojne godine u kojima se počinje osećati teret tela. Čini
mi se da me je Mefisto sproveo kroz veštičinu kujnu i doveo ovamo Margareti, onoj o
kojoj sam celog života sanjao. Evo ispunio se taj san. Koliko sam srećan!

No, ko to kuca na našim vratima? Je li Mefisto ili Vagner? - Ni jedan ni
drugi, nego Homunkulus, tj. „boj“ odeljenja za ručavanje. On nam saopštava da je vreme
doručku.
Dakle, moja lepa gospođice, smem li se usuditi da Vam ponudim ruku i povedem
u trpezariju?
Molim, ovim koridorom. - kako nam je hod lak i elastičan!
Interesantno društvo naših saputnika!
Ona dva gospodina sa svojim gospođama, sa kojima smo sedeli za istim stolom,
to su punomoćnici jednog montanističkog preduzeća. Ovo je dobilo koncesiju za
iskorišćavanje rudnog bogatstva Mesečevog. Sa njima putuju i dva inženjera i
profesor Torvaldzen iz Graca, sa kojim se dobro poznajem. On mi je pričao da su
rudna bogatstva Zemljina pratioca basnoslovna.
Odmah iza naših leđa, sedela su dva izaslanika Likova Opservatorija; mi se
međusobno poznajemo po našim radovima. Od njih sam doznao ovo. Jedan bogataš
stavlja tom Opservatoriju veliku sumu na raspoloženje da sagradi na Mesecu svoju
filijalu. Ako se taj projekt ostvari, onda će ta filijala nesumnjivo odgonetnuti
mnogu tajnu vasione. Našim zemaljskim dogledima smeta bezobrazno vazduh,
poigravajući se nestašno svakim zrakom svetlosti. To treperenje čini svaku optičku
sliku nejasnom, ma koliko je uvećavali. Naprotiv, što je jače uvećavanje, tim se više
osećaju nezgode vibracije slike. Na Mesecu toga neće biti, jer onde nema vazduha, pa
će svako uvećanje optičke slike biti ekvivalentno stvarnom približavanju
posmatranom objektu.

Vi ste se upoznali, draga prijateljice, i sa onim ženskim lekarom, a ja sa oba
njena pratioca. Ovi su mi pričali da putuju u poslu Lige Žena. To humano društvo
namerava da na Mesecu podigne jedan sanatorium, očekujući čudotvornog dejstva od
Sunčevih zraka, ničim ne slabljenih na Mesecu. Naša Zemljina atmosfera kao da
namerno guta baš one zrake koji su najefikasniji za lečenje.
Ova dva mlada gospodina što su tamanili viski, novinari su; onaj treći je
slikar.
Sigurno Vam je pao u oči onaj mladi zaljubljeni par. Njih dvoje nalaze se na
svadbenom putu, a Mesec ih privlači sigurno zbog toga što onde noć traje 354 sata.
Sva ova množina novih i neočekivanih utisaka premorila je Vaše živce,
draga prijateljice. To vidim po Vašim zenicama i po treperenju Vaše ruke. Zavalite
se ovde u ugao i odmarajte se, a ja ću Vam već saopštiti kada se što važnije desi ili
vidi.

Naš voz ubrzava bez prestanka svoj let, jer Zemljina atrakcija biva sve slabija.
Ovo poslednje osećamo već i suviše jasno. Naši pokreti postali su plašljivi, a
gesti svetiteljski. Neoprezan pokret noge bacio bi nas do tavanice, i zato je ova, za svaki slučaj, obložena mekim dušekom. A za vreme noći moraćemo prikopčati naše
jorgane za krevet da ne bismo poleteli.
Naše odeljenje ima opet svoju noć, ali nam još uvek naša Zemlja šalje svoju
mesečinu. Ova je nešto slabija ali tim lepša. Naša Zemlja izgleda kao džinovski
Mesec i lebdi u jatu Blizanaca.

Na njenoj osvetljenoj polutini, razabire se, između oba velika okeana,
Amerikanski kontinent, zastrt mestimično oblacima koji svetlucaju belom
svetlosti. Ja posmatram tu Zemljinu loptu čudnim očima, kao orao svoje gnezdo, iz
kojega je uzleteo nebu pod oblake. Letim, letim, a moje gnezdo biva sve manje. Čini mi
se da bih mogao sa njime poigrati se. U meni se budi snaga Titana. Od moga daha
podrhtavaju svi predmeti oko mene. Vi ste zadremali. Ja Vas dižem svojom džinovskom
snagom kao kakvo perce, kao lepu igračkicu, mećem na krevet i zatuškavam jorganom.

Metamorphosis of the Moon, Liu Kuo-sung

Saturday, 21 May 2016

Rafail Karelin: Mistika - očevidnost vere

U čemu se mistika razlikuje od religije?

Mistika sobom predstavlja doživljaj večnosti, osećanje najviše stvarnosti, osećanje toga, šta je tajanstvena Suština, Koja stoji nad tekućim potokom vremena, iza granica materijalnog sveta i u isto vreme, proniče u tu materijalnost i osvetljava je.

Mistika je doživljavanje tajanstvenog sastanka sa Onim, Koji je neulovljiv za ljudsku misao, nedostupan za telesna osećanja, neizraziv rečju, sa Onim, Koji je istovremeno blizu nama i beskonačno dalek, Koji nas traži, ali želi, da bi i mi tražili Njega, Koji je najveća sreća za čoveka, ali za zadobijanje Njega, treba se odreći sebe i pokoriti Mu svoj duh. Ako pitate mistika za Ime Božije, on će reći: prvo ime – Onaj Koji Jeste, a drugo – Nepostižni.

Religija je neodvojiva od mistike; ona se obraća celoj ličnosti čoveka, otkriva put i sredstva za večno bogopoznanje. Osnova religije je – Otkrovenje, koje se prima kroz veru. Religija daje znanja, koja se potvrđuju mističkim opitom. Vera otkriva Boga kao Ličnost i određuje uslove, pri kojima se konačno može sjediniti sa beskonačnim kroz ozarenja Božanskom Svetlošću.
Otkrovenje je obraćeno trima silama duše: razumu – dogmatika, volji – zapovesti i pravila Crkve, osećanjima – bogosluženje i molitva.
Mistika je jezgro ili samo srce religije. Bez mistike, religija se raspada: dogmatika postaje filosofija, moralnost (zapovesti) – normama društvenog morala, a bogosluženje – estetikom; van mistike, Crkva sobom predstavlja socijalno-istorijski institut.

Bez religija (ovde imamo u vidu Pravoslavlje) mistika ostaje subjektivnim amorfnim stanjem; a kako duhovni svet sadrži u sebi duhovno zlo, skoncentrisano u palim angelskim suštinama, onda mistika van religije, ili mistika sjedinjena sa lažnim religijama, privodi čoveku demonizmu.
Zato je za nas tako važna pripadnost Pravoslavnoj Crkvi – tog najvišeg kriterijuma duhovne istine. Zato nam se teosofija i ekumenizam predstavljaju kao dobrovoljno razoružanje pred silama kosmičkog zla i demonske laži.

Pravoslavna mistika je zasnovana na osećanju tajne i poštovanja pred Tvorcem sveta, a u nekom smislu – pred Njegovom tvorevinom, u kojoj mistik vidi senke Božanstva. Mistika je neraskidivo povezana sa asketizmom.

Prvorodni greh, porazivši celo čovečanstvo, projavljuje sebe u demonskim impulsima i strastima.
Čovek je – kombinacija dobra i zla, uzvišenog i prizemnog. On se nalazi u postojanom stanju unutrašnje borbe sa samim sobom. On je raskršće tamnih i svetlih sila koje deluju na njegovu dušu. Njegova volja je nalik na magnet, koji se koleba između dva pola – dobra i greha. Njegovo srce je – dragoceni kamen, koji on može podariti Bogu ili predati satani. Zato je za mistika neophodan asketizam i poslušnost Crkvi. Bez asketizma, koji ukroćuje strasti ljudske prirode, i bez poslušnosti Crkvi, kao istočnika osvećenja, on ostaje bez pomoći Blagodati – te jedinstvene sile, koja je sposobna da obuzda demonske impulse u čovekovoj duši.

Katolicizam je izopačio shvatanje prvorodnog greha i time je uspavao čoveka. On je asketizam sveo na minimum, ostavivši ga kao posed samo retkim monaškim redovima. Protestantizam, obično gleda na asketizam kao na patologiju. Katolicizam je razrušio zidove asketike, a protestantizam je tuda odneo poslednje kamenje za izgradnju svetovnih staništa. On je asketizam zamenio drugim pojmovima: umerenosti, poretka i štednje.

U katolicizmu i protestantizmu mistika je uništena ili deformisana. U jednom slučaju nju zamenjuje moral, u drugom – ona zadobija okultni karakter. U naše vreme postaju popularni različiti okultni pokreti i škole.

Čovek izgubivši ili izopačivši svoje mističko osećanje, svodi religiju na moral, i zato nikako ne može shvatiti kakva je razlika između Pravoslavlja, katolicizma i protestantizma. Oni mu se čine, kao istorijske tradicije, i on se uzrujava, zašto se hrišćanske konfesije, a zatim i sve religije ne bi sjedinile jedna sa drugom na osnovu zajedničkih moralnih principa.

Veru u Pravoslavlje, kao jedinstvenu mogućnost istinskog, blagodatnog bogoopštenja, on smatra deficitom ljubavi prema ljudima, konfesionalnom gordošću, mračnjaštvom, a u nekim slučajevima, zločinom protiv čovečanstva. Ako juvelir ne može videti razliku između dragocenih metala i kamenja, i kada bi tvrdio da su oni jednaki, njega bi nazvali neznalicom. Najviše znanje juvelira se projavljuje u umeću razlikovanja osobina materijala i određivanju njihove vrednosti.
Ako se čoveku svi predmeti čine obojeni u jednu boju, to govori onda ne o širini pogleda, ne o budnosti očiju, već o bolesti vida. Ako bi čovek izjavio, da među filosofskim sistemima nema razlike, da se svi oni podudaraju u glavnom, nazvali bi ga onda neznalicom, koji nije upoznat sa različitim filosofskim postulatima.

A ovde mi utvrđujemo jedno, da je bez mistike nemoguće shvatiti i oceniti Pravoslavnu veru, da čovek, lišen mistike neće biti Pravoslavan, kako on sebe smatra, već teosof ili racionalista Pravoslavnog obreda.

Nemoguće je bez mistike i asketizma osećati stvarnost Pravoslavnih dogmata, a bez ispovedanja dogmata i učešća u Crkvenim Tajnama steći bogatstvo mistika – Tavorsku svetlost. Lažni mistik pred sobom vidi odbleske paklenog plamena koji poziva i vodi njegovu dušu u neprobojnu tamu.
Zato je za nas, Bog – Život života i Svetlost svetlosti, Pravoslavlje – tajanstveni Sinaj, gde se Božanstvo javlja čoveku, vera – najviša istina, a mistika – očevidnost vere.


Friday, 20 May 2016

Ioan Culianu: Eros i magija u renesansi

FANTAZMIČKI EROS I ZADOVOLJENJE ŽELJE

Gdje je Eros, tu je i želja. Gdje je želja, tu je i njezino zadovoljenje.

Tako drži dr. Freud kao i srednjovjekovni i renesansni teoretičari „ljubavi, uz jednu iznimku: potonji, katkada otkrivajući zapanjujuće znanje, sudeći po njihovoj slobodi i iskrenosti u pogledu ljudske seksualnosti, priznaju i druge oblike zadovoljenja želje. Uistinu, Eros, čija je narav duhovna, a lociran je na razini između duše i tijela, inteligencijskoga i osjetilnoga svijeta, može se prikloniti jednome ili drugome kozmičkom predjelu. No, budući da je želja lov na fantazmu, a da fantazma pripada svijetu, imaginarnome svijetu - mundus imaginalis čija je prostranstva lijepo opisao Henry Corbin ne Luditur hic ludus; sed non pueriliter, at sic Lusit ut orbe novo sancta sophia deo... Sic omnes lusere pii: Dionysus et qui Increpuit magno mystica verba sono.

Ludus globi je vrhunska mistična igra, igra koju su Titani nametnuli Dionizu kako bi ga zarobili i ubili.3Ć Iz pepela Titanâ pogođenih Zeusovom munjom izdignulo se čovječanstvo, potomci bogoubojica, rasa grješnih bez grijeha. No, Titani su utjelovili dio boga, stoga su i ljudi također naslijedili iskru ubijena djeteta, božanskoga djeteta čija je igra metafora eona: "Aion je dijete koje igra dame: neovisnost djeteta!"37 zadirući u njegovu penumbru - postoji i treća mogućnost, naime, da Eros sagorijeva u fantazmičkoj sferi,

Duhovni Eros funkcionira anagogijski: tako drži Dante, kao što pokazuje R. Klein;38 prirodna ljubav koja silazi u tijelo: to je iskustvo mnogih pisaca Boccacçiove škole, preporođene u Freudovoj psihoanalizi koja bezbrojne manifestacije Erosa tvrdoglavo nastoji svesti na jedan jedini čimbenik. Izlišno je kazati da te dvije tradicije imaju jedno zajedničko: priznanje ako ne naravi Erosa, onda barem njegovih fantazmičkih tehnika. Za želju je preliminarno, i to vrijedi za sve strane, ustanoviti fantazmu unutar subjekta. Za neke će ta fantazma biti sposobna probuditi zajedničku želju, potaknuti i pratiti ih na njihovu putovanju kroz inteligencijski kozmos. To će postati herojska strast koja okončava u ekstatičnoj fuziji lovca i lovine - prema slici kojom se služio Ficino, a poslije ju je oživio Giordano Bruno. Za druge fantazma tek ukazuje na bolnu i akutnu potrebu za tjelesnim olakšanjem koja se pojačava proporcionalno odgađanju njezina zadovoljenja.

U tome slučaju postojat će temeljno protuslovlje između medicinske koncepcije fantazmičkoga Erosa koji remeti ravnotežu organizma i zahtijeva brzo uta-ženje kako bi se ona povratila, i koncepcije "vjernoga", posvemašnjega odreknuća od prvoga Erosa koje svoj izraz pronalazi u semantičkoj inverziji koja vrednuje neravnotežu u smislu osebujnoga duhovnog iskustva. Ta volja za izopačenjem, koja se isprva vezivala uz medicinske probleme, poslije je izazvala neprijateljstva spram vjernika mistične ljubavi čije su ideje, plod bezumlja, postale sinonimima erotske strategije u kojoj čisto verbalna idealizacija žene ima za cilj što brže slomiti njezin otpor.


Sukob između dviju važnih tradicija također označava njihovu relativnu međuovisnost. Erotski misticizam postaje još razlučiviji nasuprot naturalističkoga trenda koji je eksplicitno ili implicitno oprečan idealizmu i intelektualizmu vjernika.


Treći trend, toliko krotak i opskuran koliko su drugi bili razvikani i prodorni, prošao je gotovo neprimijećeno ili na rubu asimilacije od druga dva trenda. Doista mogu postojati fantazme nevezane za zbiljski objekt, no, radi kvalitete njihovih slika fantazme ne mogu postojati bez fizičke podrške ove ili one vrste. Upravo je stoga priča o fantazmama uvijek podložna interpretaciji: možemo je razmatrati kao simbol pustolovina u inteligencijskome kozmosu, ili kao alegoriju o stvarnim događajima.

Nažalost, premda ima mnogo teoretičara fantazmičkoga Erosa, broj pisaca koji su pokušali opisati fantazme na djelu krajnje je ograničen. Jedan od njih je svakako ugledni redovnik iz Trevisa, Francesco Colonna, sakristan samostana sv. Ivana i sv. Pavla u Padovi, koji je umro 1527. u dobi od devedeset godina.39 On je autor jedinstvenoga djela, Hypnerotomachia Poliphili koje je, kao što sam ističe u uvodu, završeno 1. svibnja 1467., no tek ga je 1499. objavio Aldo Manuzio. Sponzorirao ga je veroneški sudac Leonardo Crasso.40

Sadržaj Hypnerotomachiae poklapa se s vremenom njegova nastanka, 1467. godine. Doista, djelo je izvana u skladu s idejama Marsilija Ficina koje su bile u optjecaju od 1463.41 S našega je gledišta od male važnosti činjenica da je ono izbjeglo Ficinovu utjecaju. Čak i kada izražavaju osobne stavove spram ljubavi, što je rijetko, Pico della Mirandola, Pietro Bembo, Baldesar Castiglione, Lav Hebrej i Melanchthon obilježeni su Ficinovom mišlju. Naprotiv, Colonna (premda se i on bavi fanta-zmičkim Erosom) ostaje izvoran i neponovljiv, ne toliko po svojim idejama - zajedničkome naslijeđu toga doba, koje je Ficino sistematizirao - koliko po literarnoj i didaktičkoj kvaliteti svojih djela.

FLCINOVA DUBINSKA PSIHOLOGIJA

Silazak duše

Duše silaze u tijela Mliječnoga Puta kroz zviježđe Raka, zaodijevajući se u nebeske i svjetlosne koprene kako bi ušle u zemaljska tijela. Jer, priroda nalaže da se čiste duše sjedinjuju s nečistim tijelima isključivo posredstvom čiste koprene koju, budući da je manje čista od duše, a čišća od tijela, platonisti drže prikladnim sredstvom sjedinjavanja duše sa zemaljskim ti-jelom. Tim silaskom duše i tijela Planeta u našim dušama i tijelima potvrđuju i osnažuju sedam izvornih grijeha koje nam je podario Bog. Istu funkciju imaju [sedam] kategorija demona, posrednika između nebeskih bogova i ljudi. Dar kontemplacije podržava Saturn pomoću Saturnovih demona. Vladarske i kraljevske moći podržava Jupiter pomoću Jupiterovih demona. Slično tome, putem Marsovaca Mars snaži hrabrost duše. S pomoću solarnih demona Sunce održava jasnoću osjetila i mišljenja, što omogućuje divinaciju; s pomoću Venerijanaca Venera potiče ljubav. Posredstvom Merkurijanaca Merkur potiče sposobnost tumačenja i izražavanja. Naposljetku, posredstvom lunarnih demona Mjesec potiče rađanje.

POVIJEST FANTAZIJE
(I) O UNUTARNJEM SMISLU


Sve se, naposljetku, svodi na pitanje komunikacije: tijelo i duša govore dva jezika koji nisu samo različiti i nedosljedni, nego i međusobno nečujni. Sâm unutarnji smisao sposoban je čuti i razumjeti oba te prevesti jedan jezik na drugi. No, s obzirom na to da su riječi dušina jezika fantazme, sve što do nje dopire iz tijela - uključujući specifične riječi - mora biti preneseno u fantazmički niz. Osim toga - treba li naglašavati? - duša ima apsolutno prvenstvo pred tijelom. Iz toga slijedi da fantazma ima apsolutno prvenstvo pred riječju, da ona prethodi go-voru i razumijevanju svake jezične poruke. Odatle dvije odvojene i različite gramatike, od kojih prva nipošto nije manje značajna od druge: gramatika govornoga je-zika i gramatika fantazmičkoga jezika. Izvirući iz duše, i same fantazmičke u svojoj biti, intelekt uživa povlasticu razumijevanja fantazmičke gramatike. On stvara priručnike, čak i organizira krajnje ozbiljne igre fantazmi. No, sve mu je to korisno ponajprije za razumijevanje duše i istraživanje njezinih skrivenih mogućnosti. Takvo razumijevanje, koje je prije umjetnost nego znanost poradi umijeća potrebnog za otkrivanje tajni nepoznate

zemlje u koju intelekt putuje, uključuje uzdizanje svih fantazmičkih procesa renesanse: eros, umijeće pamćenja, teorijsku magiju, alkemiju i praktičnu magiju.

(...)

Izvornost nekoga doba ne mjeri se sadržajem njegovih ideoloških sustava, nego njegovom "selektivnom voljom", odnosno, ona se, prema interpretacijskom filteru, postavlja između predpostojećih sadržaja i njihove "moderne" obrade.23 Prolazak poruke kroz hermeneutički filter jednoga doba ima dvije posljedice semantičke naravi. Prva se posljedica sastoji u tome da se poruka, ciljajući na samu organizaciju kulturne strukture vremena, što znači da se nalazi izvan nje, pojavljuje
kao složen i istančan mehanizam isticanja ili, naprotiv, potiskivanja stanovitih ideoloških sadržaja. Druga posljedica, koja utječe na unutrašnjost kulturne strukture, sastoji se u sustavnom iskrivljavanju, pa čak i semantičkoj inverziji ideja koje prolaze kroz interpretacijski filter vremena.

Sve to znači da povjesničar ne bi trebao težiti određivanju ideoloških sadržaja danoga razdoblja, čija je narav temeljno rekurzivna, nego zaviriti u njegov hermeneutički filter, njegovu "selektivnu volju" koja je, istodobno, i volja za iskrivljavanjem.

Ideologija se može opisati, no, sustav tumačenja - koji je jedini uistinu važan, jer samo on može pokazati za što je sposobna izvornost nekog kulturnog trenutka u odnosu na sve druge - nezamjetan je. Implicitna, ako ne i skrivena prisutnost, no također i objektivna i neminovna, otkriva se krišom u cijeloj svojoj složenosti, i tek što se otkrije, smjesta izmiče promatraču. Kako bi se promatrač mogao baviti poviješću ideja, pozvan je da vidi ne samo ono što je očito, naime, same ideje, nego i ono što nije otkriveno, drugim riječima, skrivene niti koje povezuju ideje s nevidljivom voljom vremena, njihova stvoritelja. Ideje su svakome vidljive: povjesničar ideja bi trebao gledati dublje, promišljati drugi vid kazališta, pozornicu iznutra.
John William Godward, Athenais, 1908 (detail)

Rifel Nefatti


Mišel de Montenj: Tri su načina kako valja postupati

Nikako ne smijemo biti odveć čvrsto prikovani za ono što hoće naša ćud i za sve što nam padne na pamet. Naša glavna vještina i sposobnost leži u tome da se znamo podesiti različitim potrebama. Kad nas potreba prisili da slijedimo samo jedan kolosijek, to se zove biti, ali ne živjeti. Najljepši duhovi su oni koji znaju što je različitost i gipkost. Evo jednog slavnog svjedočenja staroga Katona: “U njega duh bijaše tako gibak da se jednako mogao dati na sve poslove, ma koji da je počinjao, da bi se bilo reklo kako je samo za njega rođen.” Tit Livije, XXXIX, 40.”1 Kad bih ja sebe morao podesiti na neki svoj način, ne bi bilo tako dobra načina na koji bih pristao biti zauvijek, pa da se ne mogu od njega osloboditi. 

Život je jedno nejednako, nepravilno i mnogostrano gibanje. Čovjek nije svoj prijatelj i još manje svoj gospodar, već je vlastiti rob kad sam sebe uvijek slijedi i kad je tako zarobljen svojim sklonostima da ga nikako način ne može saviti. Kažem to u ovom času kad mi je teško osloboditi se povodca kojim me moj nametljivi duh amo tamo voda, jer najčešće ne zna što da učini sa sobom, a da sam sebi ne bude na teret, jer ne zna drugačije postupati nego samo iz sve snage. Pa ma kako bila nevažna stvar koju ste preda nj postavili, on će je odmah učiniti velikom i rastegnuti sve do one točke kad će joj se morati posvetiti svim svojim snagama. Zbog tog mi je razloga njegova lijenost velika briga koja šteti mom zdravlju. Većina duhova mora se zaokupiti nekim stranim stvarima da bi se razgibali i uvježbali svoje snage; moj se, naprotiv, mora njima zaokupiti prije da bi se staložio i skrasio na jednome mjestu, “vitia otii negotio discutienda sunt”2, jer njegovo je najmučnije i glavno nastojanje u tome da se trudi oko sebe. Knjige za njega spadaju u onu vrstu poslova koje ga odvraćaju od njegovih briga. Na prve misli što mu navru moj se duh uzbudi i na sve strane pokazuje svoju snagu i upravlja se čas prema snazi, čas prema redu i skladu; i tad se opušta, smiruje i jača. Ima čime će sâm probuditi i poticati svoju moć.

 Kao i svima, priroda mu je podarila dovoljno materijala za njegovu vlastitu korist i dosta njegovih pitanja na kojima će se učiti i suditi i izmišljati. Razmišljanje je moćan i pravi posao za onoga koji zna sebe iskušati i korisno upotrijebiti: ja više volim svoj duh graditi nego ga ispunjati. Nema ni tako slabog ni tako jakog nastojanja nego što je ono podržavanja svojih misli prema onome kakav duh jest. Veliki su to proglašavali svojim pozivom, “quibus vivere est cogitare”3. Stoga nam je priroda podarila tu povlast da ne postoji ništa što bismo mogli tako dugo raditi i da nema posla kojem bismo se redovitije i lakše podavali. “To je posao bogova, kaže Aristotel4, iz kojega se rađa i njihovo i naše blaženstvo.” Čitanje mi posebno služi da na nije moguće skrenuti na drugi put i kad ga se ni na koji razne načine potakne moju misao, da zaposli moj sud, a ne moje pamćenje. Malo me koji razgovor zaokuplja, a da ne ulažem u to snagu i napor. Doduše, dražesnost i ljepota misli više me zaokupljaju i osvajaju isto toliko ili čak više nego ono što je duboko i teško. A kako uglavnom drijemam kod svih razgovora i pridajem im samo krajičak svoje pozornosti, često mi se događa da u takvim prigodama, kad se govori samo da bi se nešto reklo, izgovaram po koju bezveznu i praznu riječ, onako iz pristojnosti, da govorim kao u snu i odgovaram smiješne gluposti nedostojne djeteta ili pak da uporno šutim, što je još neprikladnije i neuljudnije.

 U mene je neko sanjalačko raspoloženje koje čini da se povlačim u sebe, ali i jedno teško i djetinje nepoznavanje mnogih svakodnevnih stvari. Ta su mi dva svojstva pribavila da se o meni može uistinu složiti pet ili šest priča koje su isto tako glupe kao o bilo kome drugome.

(...)

Uza sve to vrlo dobro vidim da onaj koji se kao ja brine za mir i spokoj u životu (mislim pritom na onaj pravi mir i spokoj) mora kao od gube bježati od tih teških i odveć ćudljivih naravi. Pohvalio bih dušu s više katova, koja bi znala i upinjati se i razlagati se, koja bi u svim svojim dijelovima kamo god da je sreća vodi bila dobra, koja bi znala razgovarati sa svojim susjedom o gradnji njegove kuće, o njegovu lovu i njegovim svađama, koja bi se znala ugodno obratiti i tesaru i vrtlaru; zavidim onima koji se znaju podesiti i prema najmanjem čovjeku iz svoje pratnje i upraviti im riječ upravo na njihov način. A Platonov savjet8 mi se ne sviđa kad kaže da moramo uvijek govoriti svojim slugama na način koji odgovara gospodaru, i to uvijek bez šale, bez familijarnosti, bilo da su u pitanju muške ili ženske osobe. Jer, da ne navodim sve svoje razloge, nije ljudski i nije pravedno toliko isticati tu svoju prevlast što nam ju je sreća podarila; a za najbolja i najpravednija uređenja držim ona u kojima se osjeća najmanje nejednakosti između slugu i gospodara. Drugi se trude oko toga kako da istaknu i što više nakinđure svoj duh; a ja ga nastojim što više pognuti i približiti zemlji, jer on je nevaljao samo onda kad je ukočen.

Nadugo nam pripovijedaš o potomstvu Ejakovu i o borbama pod svetim
Ilijem; ali, što bismo platili za jedan krčag hijskoga vina, tko nam
grije vodu, u čijem sam domu i u koje sam se doba sklonio od studeni
dostojne Pelignjana, o svemu tome ni riječi ne kažeš.” Horacije, Odae,
III, xix, 3.

(...)

Kao što je spartanskoj hrabrosti bila potrebna suzdržljivost i blaga i milozvučna svirka frulâ da je u ratu umiri10, kako se ne bi prepustila bezobzirnom bijesu, ondje gdje se svi drugi narodi služe jakim i reskim glasovima koji potiču i do krajnosti raspaljuju odvažnost u vojnikâ, upravo mi se tako čini da je nama, protivno od uvriježenih načina, kad se služimo svojim duhom najčešće potrebnije imati olova, a ne krila; hladnu glavu i mir, a ne žar i uskomešanost. Prije svega meni se čini da samo glupan može izigravati veliku pamet među ljudima koji pametni nisu i uvijek kićeno govoriti, favellar in punta di forchetta11. Naprotiv, valja se podesiti onima s kojima jeste, a ponekad čak i graditi se neznalicom. Ostavite postrani snagu i oštroumnost, dovoljno je sačuvati red u mislima. A ako drugi to traže, možete biti vrlo blizu zemlje. Tu najčešće leži kamen spoticanja učenih ljudi. Oni neprestano prosipaju svoju učenost i posvuda siju mudrost iz svojih knjiga. Oni su time toliko ispunili odaje i uši naših gospođa da one, ako i nisu razumjele samu bit, barem se prave da jesu. Za bilo kakvu vrst razgovora i za bilo koji sadržaj služe se takvim novim i učenim načinom govora,

“Strah, srdžbe, radosti, brige, pa i sve tajne njihova srca i što sve ne istresu, pa na učen način s vama legnu u krevet.” Juvenal, VI,

i citiraju Platona i svetog Tomu za stvari koje bi mogao riješiti prvi slučajni prolaznik. Sav onaj nauk koji im nije mogao doprijeti do duše, ostao im je u jeziku.


(...) Što se mene tiče, ja ne znam nikako za Veneru bez Kupidona kao ni za mater bez djece; to su stvari koje se isprepliću i jedna drugoj daje bit. I tako se ta prijevara obija o glavu onome koji ju je počinio. Mnogo ga ne košta, ali isto tako on ne dobiva ništa što bi imalo vrijedilo. Oni koji su Veneru učinili božicom oslonili su se u prvom redu na to da je njezina najveća ljepota bestjelesna i duševna; ali Venera koju ovi ljudi traže ne samo da nije ljudska nego čak ni životinjska. Ni zvijeri je neće tako grubu i zemaljsku! Vidimo da ih maštanje i požuda često uspaljuju i izazivaju više nego li tijelo; u oba spola vidimo da im je, kad ih je mnogo, drago probirati i da prije toga imaju dodire duge blagonaklonosti. Čak i one kojima je starost oduzela tjelesnu snagu, još uvijek drhte, ržu i tresu se od ljubavi. Prije samog čina vidimo ih kako su pune žara i nade, a kad tijelo odigra svoje, one se još uvijek zanose sjećanjem na minule slasti; a vidimo i takvih koje se nakon toga napuhuju ponosom i – umorne i site – glasno pjevaju kao u trijumfu. Onaj koji ne traži drugo nego da tijelo oslobodi jedne prirodne potrebe, taj ne mora drugome zadavati toliko posla svim onim posebnim pripremama: to nije meso za veliku i tešku glad. 

(...)

Narod kaže da je lako hodati pješice onome koji vodi konja na uzdi29; a naš Jakov, kralj Napulja i Sicilije30, koji se lijep, mlad i zdrav dao nositi u nosiljci, naslonjen na neki jadan jastuk od perja, odjeven u grubo sivo sukno, s isto takvom kapom na glavi, ali je za njim išla pratnja u sjajnoj kraljevskoj povorci, s baldahinima, svakojakim konjima, plemićima i dužnosnicima31, pokazivao je tako jedno trapljenje koje je još bilo mlado i zeleno i nimalo postojano; bolesnika koji u rukavu ima lijek za svoju bolest nikako ne valja žaliti. U iskustvu i porabi te mudre izreke, koja je i te kako istinita, leži sve dobro što mi dolazi od knjiga. A zapravo se njome ne služim gotovo ništa više nego oni koji za knjige ne znaju. U njima uživam kao škrtac u nagomilanom blagu zato što uvijek znam da ću njima uživati kad god mi se bude svidjelo; duša mi se hrani i zadovoljava u tom pravu posjedovanja. Ni u ratu ni u miru ne putujem bez knjiga. Pa ipak, proći će kadgod više dana, pa čak i mjeseci, a da ih ne uzmem u ruke: “Uskoro ću, kažem, možda sutra ili kad mi se svidi.” A kroz to, vrijeme bježi i odlazi, a da mi nije nikad dugočasno. Jer nemoguće je izreći koliko mi takva sigurnost olakšava i smiruje misli kad uvijek znam da su uza me spremne pružiti mi uživanje kad to budem htio i kad sam svjestan toga koliko mi u životu pomažu. Knjige su najbolja popudbina koju sam imao na ovom ljudskom putu i zato neizmjerno žalim one ljude koji je nemaju. Zato prihvaćam svaku drugu vrstu zabave, pa ma kako neznatna bila, jer dobro znam da me knjiga ne može izdati. Kad sam kod kuće, vrlo često zalazim u svoju knjižnicu, gdje mi je sve pod rukom i gdje lako zapovijedam svime što je moje. Stojim na pragu i pod sobom vidim vrt, dvorište, svoje domaćinstvo i većinu dijelova svojega doma. Tu listam sad jednu sad drugu knjigu, bez nekog reda i određenog plana, onako na preskokce; čas se prepuštam mislima, čas pamtim, a čas šećući diktiram svoje sanjarije, kao što su ove pred vama.(...)Ako mi netko kaže da znači podcjenjivati i srozavati muze ako im se utječemo samo kao igrački i razbibrizi, reći ću mu da ne zna – kao što ja znam – koliko vrijedi zadovoljstvo, igra i razbibriga. Gotovo da bih rekao kako je svaka druga svrha smiješna. Ja živim iz dana u dan; i, dopustite mi izraz, živim samo za sebe; i tu završavaju svi moji planovi. Kad sam još bio mlad, učio sam da se iskažem; a kasnije da budem malo pametniji; sada da se zabavim i razonodim; ali nikad za dobitak. Onu ispraznu i rastrošnu sklonost što sam je imao prema toj vrsti potreba ne samo da bih udovoljio svojim potrebama, nego i da bih učinio još koji korak i mogao se isprsiti i okititi, odavno sam zaboravio. Knjige imaju mnogo dobrih svojstava za one koji ih znaju odabrati; ali ništa ne ide bez muke: to je užitak koji nikad nije čist i jasan, jednako kao i svi drugi užici; on ima svoje nezgodne strane koje su i te kako teške; duh se na njima kali, ali tijelo, a ja nisam nipošto zaboravio na brigu o tijelu, ostaje za to vrijeme bez posla, ukočeno i žalosno. A ja ne znam što bi za mene bilo štetnije od toga, niti vidim nešto što bi u ovom odmicanju godina valjalo više izbjegavati.

Gustave Dore

Thursday, 19 May 2016

Emanuel Svedenborg: Zemlja ili planeta Venera i njeni duhovi i stanovnici

U predstavi duhova i anđela planeta Venera se pokazuje na levo malo natrag na izvesnom otstojanju od naše zemlje. Kaţe se, u predstavi duhova stoga što nijedan duh ne vidi sunce ovoga sveta niti ijednu planetu, Oni samo imaju ideju da ovi postoje. Zboga toga se sunce ovoga sveta njima pokazuje kao nešto iza, i kao nešto sasvim tamno, a planete nekretnice u našem sunčanom sistemu vide u utvrđenom položaju


Na planeti Veneri postoje dve vrste ljudi, koje su suprotne po karakteru. Neki su blagi i čovekoljubivi, a drugi su grubi i divlji skoro kao divlje životinje. Oni koji su blagi i čovekoljubivi, ti se vide na drugoj strani njihove zemlje. Oni koji su grubi i divlji kao divlje ţivotinje vide se licem prema nama. Treba znati da ovaj izgled zavisi od njihovog načina ţivota, jer to je ono što je uzrok privida prostora i otstojanja u tome svetu.


Neki od onih koji su viđeni s druge strane planete, a koji su blagi i čovekoljubivi, dođoše da me posete. Primetio sam ih iznad moje glave, i razgovarao s njima o različitim predmetima. Između ostaloga rekoše da kada su bili na svetu da su priznavali, a sada još više, našega Gospoda kao svoga jedinoga Boga. Izjavili su da su ga videli u njihovom svetu, i naslikali kako se On njima pokazao. Ovi duhovi su u Velikom Čoveku saobrazni sa memorijom materijalnih stvari koje se slažu s memorijm nematerijalnih stvari. Ovome poslednjem su saobrazni duhovi s Merkura. Rezultat je to da se duhovi sa Merkura slaţu s ovim duhovima sa Venere. Tako, kada su zajedno, njihov uticaj izaziva znatnu promenu i jako delovanje u mome mozgu. 

Međutim, nisam govorio s duhovima sa strane koja gleda prema nama, a koji su grubi i divlji kao divlje ţivotinje. Ali sam od anđela čuo o njihooj prirodi, i o izvoru njihovog divljaštva. Rekli su mi da oni nalaze veliko zadovoljstvo u krađama, a osobito kada jedu ono što je ukradeno. Njihovo uţivanje u jedenju okradenog prenelo se na mene, pa sam mogao da osetim koliko je bilo snaţno. Nekada je i na našoj zemlji bilo naroda koji su po svojoj prirodi bili ovako divlji, kao što se vidi iz anala raznih naroda, a i po stanovnicima Kanaana, vidi I Samuelova 30: 16. A to se moglo videti i kod Jevrejskog i Izrailjskog naroda u Davidovo vreme, kada su oni vršili upade svake godine kako bi plenili druge narode, i pravili gozbu od plena. Rečeno mi je da su ovi stanovnici većinom dţinovi, i da su ljudi naše zemlje njima rastom samo do pupka. Pored toga, oni su glupi i ne pitaju šta je nebo ili večni ţivot, nego se samo staraju za svoju zemlju i za svoja stada.

Pošto su takve prirode, kada pređu u sledeći život, njih silno napadaju zla i obmane. Njihovi paklovi se vide blizu njihovoga sveta, i oni nemaju dodira s paklovima iz našega sveta. To je stoga što su po prirodi i karakteru sasvim različiti, pa su njihova zla i njihove obmane sasvim drugoga tipa.
Međutim, oni među njima koji mogu da se spasu, oni su na mestima praţnjenja ili čišćenja, gde se dovodeći u stanje potpunog očajanja. Ni na koji drugi način se ne mogu savladati i odstraniti njihova zla i obmane. Kada su u ovakvomstanju, neki od njih uzvikuju protivu neba. No ovo se njima prašta, jer dolazi od njihovog očajanja. Gospod umiruje njihove grdnje, tako da ne idu preko određene granice. Pošto prođu kroz veliku patnju, oni se spasavaju, jer su tada telesne stvari kod njih kao mrtve. Dalje je rečeno o ovim duhovima da kada su živeli na njihovoj zemlji, da su verovali u neko Vrhovno Biće, ali bez Posrednika. No kada se spasu, tada su poučeni da je Gospod jedini Bog, Spasitelj, i Posrednik. Neke od njih sam video, pošto su prošli kroz mnoge patnje, kako se podiţu u nebo. A kada su stigli tamo, opazio sam kod njih takvu neţnost i radost, da je to izazvalo suze u mojim očima.

Odilon Redon

Wednesday, 18 May 2016

Mark Rothko: Artist's reality (excerpt)

What is the popular conception of the artist? Gather a thousand descriptions, and the resulting composite is the portrait of a moron: he is held to be childish, irresponsible, andignorant or stupid in everyday afairs. The picture does not necessarily involve censure or unkindness. These deficiencies are attributed to the intensity of the artist’s preoccupation with his particular kind of fantasy and to the unworldly nature of the fantastic itself. The bantering tolerance granted to the absentminded professor is extended to the artist. Biographers contrast the artlessness of his judgments with the high attainment of his art, and while his naïveté or rascality are gossiped about, they are viewed as signs of Simplicity and Inspiration,which are the Handmaidens of Art. And if the artist is inarticulate and lacking in the usual repositories of fact and information, how fortunate, it is said, that nature has contrived to divert from him all worldly distractions so he may be single-minded in regards to his special once.This myth, like all myths, has many reasonable foundations. First, it attests to the common belief in the laws of compensation: that one sense will gain in sensitivity by the deficiency in another. Homer was blind, and Beethoven deaf. Too bad for them, but fortunate for us in the increased vividness of their art. But more importantly it attests to the persistent belief in the irrational quality of inspiration, finding between the innocence of childhood and the derangement of madness that true insight which is not accorded to normal man. 

When thinking of the artist, the world still adheres to Plato’s view, expressed in Ion in reference to the poet: “There is no invention in him until he has been inspired and is out of his senses, and the mind is no longer in him.” Although science, with scales and yardstick, daily threatens to rend mystery from the imagination, the persistence of this myth is the inadvertent homage which man pays to the penetration of his inner being as it is differentiated from his reasonable experience.Strange, but the artist has never made a fuss about being denied those estimable virtues other men would not do without: intellectuality, good judgment, a knowledge of the world, and rational conduct. It may be charged that he has even fostered the myth. In his intimate journals Vollard tells us that Degas feigned deafness to escape disputations and harangues concerning things he considered false and distasteful. If the speaker or subject changed, his hearing immediately improved. We must marvel at his wisdom since he must have only surmised what we know definitely today: that the constant repetition of falsehood is more convincing than the demonstration of truth. It is understandable,then, how the artist might actually cultivate this moronic appearance, this deafness, this inarticulateness, in an effort to evade the million irrelevancies which daily accumulate concerning his work. For, while the authority of the doctor or plumber is never questioned,everyone deems himself a good judge and an adequate arbiter of what a work of art should be and how it should be done.Let us not delude ourselves with visions of a golden age freed of this cacophony.This gilding is an artistic falsehood. We deal in fantasy ourselves and know how alive dreams can seem. And an age like ours, which demands so clear a facing of realities, will not allow us the pleasure of narcoticism. With the knowledge that man’s tribulations, at least, are always with him, we can safely say that the artist of the past had good reason,too, to play the mad fool—so as to salvage those moments of peace when the demands of the demons could be quieted and art pursued. And if nature, in fact, contrived to give him the appearance of a fool, so much the better. For dissimulation is an exacting art.


Ill hath he chosen his part who seeks to please 
The worthless world,—ill hath he chosen his part,
For often must he wear the look of ease 
When grief is at his heart;
And often in his hours of happier feeling 
With sorrow must his countenance be hung,
And ever his own better thoughts concealing 
Must he in stupid Grandeur’s praise be loud,
And to the errors of the ignorant crowd 
Assent with lying tongue.

The lament is Michelangelo’s (a translation of this madrigal can be found in
The Life of Michel Angelo Buonarroti)

Even this great man—who lived in an age when the rapport between the artist and the world seemed to have been ideal, and when fêtes and processions celebrated the completion of works by the artists of renown, for whose services dukes, popes, and kings fought—even he bore his full share of calumny and disapproval. The principles of his art were constantly assailed; and, after parrying those criticisms, his morals were found wanting. Aretino attacked the nakedness of the nudes in the
Last  Judgement as inconsistent with Christian piety. The reasonableness of Aretino’s point can-not be denied. Michelangelo’s vision of the Celestial Court can be easily mistaken for an orgiastic bout. These doctors and moralists, they are always right! Like our own social moralists and critics, their facts are so neat, and their reasoning so pretty: but what disastrous falsity to the cause of truth!Most societies of the past have insisted that their own particular evaluations of truth and morality be depicted by the artist. Accordingly, the Egyptian artist had to produce a definitely prescribed prototype; the Christian artist had to abide by the tenets of the Second Council of Nicea or be anathematized or, like the monk of the iconoclast age, work in danger and by stealth. We should note that Michelangelo’s nudes were forced to wear,in the end, the appropriate panties and drapes. Authority formulated rules, and the artist complied. We shall not speak here of those whose daring periodically revitalized art, saving it from its narcissistic mimicry of itself. 

We can accurately say that, within these periods,the artist had to submit to these rules or simulate the appearance of submission, if he were to be permitted to practice his art.It will be pointed out that the artist’s lot is the same today, that the market,through its denial or according of the means of sustenance, exerts the same compulsion. Yet there is this vital difference: the civilizations enumerated above had the temporal and spiritual power to summarily enforce their demands. The Fires of Hell, exile, and, in the background, the rack and stake, were correctives if persuasion failed. Today the compulsion is Hunger, and the experience of the last four hundred years has shown us that hunger is not nearly as compelling as the imminence of Hell and Death. Since the passing of the spiritual and temporal patron, the history of art is the history of men who, for the most part, have preferred hunger to compliance, and who have considered the choice worth-while. And choice it is, for all the tragic disparity between the two alternatives.The freedom to starve! Ironical indeed. Yet hold your laughter. Do not under-estimate the privilege. It is seldom possessed, and dearly won. The denial of this right is no less ironical: think of the condemned criminal who will not eat and who is fed by force,if need be, until his day of execution. Concerning hunger, as concerning art, society has traditionally been dogmatic. One had to starve legitimately—through famine or blight,through unemployment or exploitation—or not at all. One could no more contrive his own starvation than he could take his own life; and for the artist to have said to society that he would sooner starve than traffic with her wares or tastes would have been heresy and dealt with summarily as such. Within the dogmas of the totalitarian states of today, you may be sure, the artist must starve correctly, just as he must paint by the dictates of the State.