Konfuzija
Suprotno od svake velike zamisli jeste druga velika zamisao. - Nils Bor
Kako se pojmimo? Kakvim se želimo? Dobrim, neslućeno boljim ili pak primamljivo zlim? A šta ako je granica razdvajanja ova trojna kvaliteta tako fina da više ne igra ulogu razdvajanja već povezivanja? Šta ako konačnu reč ima objektivitet koji je jedini referentan - neuhvatljivi pogled iz budućnosti?
Bez obzira na jezovitost nesigurnosti određenja ko smo i kakvi smo u datom trenutku i udisaju, neodređenje srži bivstva što gura nas ka jednom postupku ili drugom, već samom ludošću da se suoćimo sa mogućnošću da smo nepoznati odraz u izmreškanoj vodi, stižemo poen milosrđa i temporalne simpatije pomenutog suda i, time, ruku pomilovanja. Utilitaristički je baviti se mislima zarad vremenskog iskupljenja - to je moral lovaca na ucene. Zašto bi poznavanje dobra, njedovih derivata i antinoma moralo biti neotuđivi sastojak primarne ljudske prirode? Zašto bi se istrajavanje ikada moralo okončati - ali i nastaviti ako se nema šta naći, odežda promeniti u patogenost? Nihilizam - nepoznavanje boljeg, ali i goreg.
Dar mirijada minulih vremena, eona proteklih u kreiranju savršenstva minijature, još nesaobraznog sa Nadmoćnim - jeste postojanje vrednosnog sistema, uklesanog u naše gradivne blokove, numeričko-fonetski domen koji je bez izuzetka shvatljiv i prekršiv. Ali i proširiv - ravnoteža užasa kojoj bipodi ljube stopala, ističe mir istrah u jezivu simbiozu kojoj će se predati jedino učaureni u mrak. Otud nepoželjnost talasanja, materia non grata, sukobi mutnih pogleda što horski se diče da budućnost i Istina su im u domašaju prstiju. Kako ići napred, ako je promena prvi uslov napretka, a bolje ćemo zlim zvati? Ima li Zveričanstvo u svojoj reptilnoj fazi još iole fleksibilnosti ka neutemeljenom ili smo sve svoje kule već posagradili te se možemo tmurno povući u najniže odaje i, sa osećajem da smo nešto izdali, pozdraviti kraj? Đemovi nam na kapcima, a izdaja instinkta nam ne dozvoljava čežnju za već pređenim. Svet, u svom bubuljičavom, ćudljivom pubertetu, rešiće se na nespremnu samodestrukciju, obrvajući odsutnog nam "oca" jasnim promerima, čijem višem stepenu samo nominalno težimo. Zaista, isuviše je odgovorno činiti zločin čiji su potomci sveci.
Naša zasenčena egzistencija, na pojedinačnom nivou, stvara dve slike ,svaku za po jedno oko, za po jednu hemisferu mozga na rezervi - sliku sebe i idealnog sveta čiji smo dirigenti. Jednom izabrane vrednosti po automatizmu bivaju i potvrđene, mi biramo dobro koje se može lepezasto granati, ono što doživljavamo kao pretnju boljeg tako je jer dolazi od drugog, u čiji se istorezonski altruizam ne možemo pouzdati. Stoga je zlu otvoren put ka afirmaciji u ljudske sisteme, jednostavno se preformulirajući u tobožnje bolje. Možete li zamisliti medalju koja se sa jedne strane vidi a sa druge nestaje? To je omnipotentni Tvorac, to je neiskrenost u tragici, ta inverzija bele svetlosti usled koje dugin spektar, nepirodan, plaši.
Svi smo zakonodavci, kreatori svekolike papazjanije polismisla. I svi polažemo račune za ono za šta se obavezujemo - zašto onda ne isplatiti ih tako da padnemo pod stečaj? Za promašene uloge, za šta-je-moglo-biti-a-nije, za šta-bilo-je-a-nije-moralo-biti, za stešnjene vrhunce,za uplakane majke, za loše stanje savesti, za a priori histeriju, za trulu hipotezu Boga, za pale ideje i njene saborce - dela, za mirnoću u ubistvu, za posramljene mesije, za glasove pakla što dolaze sa neba...Oči su uperene u druge i srca se ravnaju po drugima; uši su naćuljene ka šapatu neodobravanja i koncepcija zabune može da počne. Determinizam slobode je odbačen i pljunut jer smo, greškom, definisali život naš pre nas samih.
I još pre prijatnog meseca, bićemo somnabuli, svesti ostavljene na mekom jastuku klete jučerašnjice, sa tamnookvirnom sablasni uza se što nam rukom laži ohrabruje trajektoriju, iz jednog kazamata u drugi, i nikada nećemo otkriti...
2006.
2006.
Comments
Post a Comment