Arsenije Tarkovski: Poezija iz filma "Ogledalo"

Svaki trenutak naših susreta slavili smo kao bogojavljanje sami na ovom svetu a Ti, hrabrija i lakša si bila od ptičjeg krila stepenice si vrtoglavo preskakala i kroz vlažni jorgovan vodila u svoje carstvo sa druge strane ogledala. Kada bi pala noć milost si bila meni poklonjena – kroz oltarska vrata otvorena tvoja nagost u mraku je sijala i polako se naginjala... I budeći se govorio sam: “Budi blagoslovena” znajući za smelost mog blagoslova a ti si spavala i plavetnilom vasione kapke da ti dodirne pružao se jorgovan sa stola; i plavetnilom dodirnuti kapci bili su mirni i ruka topla; a u kristalu su pulsirale reke pušile se planine svetlucala mora kristalnu kuglu na dlanu si držala na tronu spavala i Bože paravedni: bila si moja. Probudila si se i preobrazila svakodnevni ljudski rečnik i govor se napunio zvonkom snagom a reč “Ti” - dobila novi smisao i značila: Care na svetu se sve promenilo čak i obične stvari: lavor, bokal...