Circles Squared

Claudia Cardinale - Il gatopardo Poneko, nestrpljiv, dobije želju da digne ruke od razmišljanja o umetnosti jer ona treba da budi uživanje a ne razmišljanje o njenoj suštini; nije stoga nimalo slučajno što jedan od najznačajnijih estetičara 20. stoleća primećuje kako je "postalo samo po sebi razumljivo da ništa što se tiče umetnosti, ni u njoj samoj ni u njenom odnosu spram celine nije više samo po sebi razumljivo, pa čak ni njeno pravo na egzistenciju" (Adorno, 1980, 25). Međutim, ima i onih koji žele da znaju šta je to umetnost a šta umetničko delo, šta je estetsko iskustvo i kakav je odnos prirodnog i umetnički lepog; većina njih zna da estetika sa sobom donosi razočaranje jer se "ne piše ni za tvorca ni za posmatrača lepog, već jedino i isključivo za mislioca, kome delanje i držanje one dvojice predstavlja zagonetku" (Hartman, 1968, 5). Ako bi i mogla da nam kaže šta je lepo, estetika ne može da nas pouči kako da napravimo određen lepi oblik; ona nije pro...

AESTHETICS IS THAT branch of philosophy defining beauty and the beautiful, how it can be recognized, ascertained, judged. In the West the term was first used in 1750 to describe a science of sensuous knowledge. Its goal was beauty, in contrast with logic, whose goal was truth. Based upon dichotomies (beauty/truth, aesthetics/logic) the definition was elaborated into a multi-faceted concept assuming that opposites and alternates lead to an aesthetic result. The conjectures and conclusions were those of eighteenth-century Europe but are still common today. There are, however, different criteria at different times in different cultures. Many in Asia, for example, do not subscribe to general dichotomies in expressing thought. Japan makes much less of the body/mind, self/group formation, with often marked consequences. Here we would notice that what we would call Japanese aesthetics (in contrast to Western aesthetics) is more concerned with process than with product, with th...

UMJETNIKOVA RADIONICA Sebastian Bieniek Umjetnik je majstor. Tako ga često i oslovljavaju. Ovo oslovljavanje, vezano za izvorni status i umijeće stvaraoca, pobuđuje još jednu asocijaciju, kojom se umjetnička djelatnosti smješta u prostor posebne radionice. Smatra se da je atelje predio u kome umjetnik, s onu stranu svake vreve, izgrađuje svoje djelo u dostojanstvenoj samoći. Na ovakav pogled nadovezuju se predstave o ateljeu kao rezervatu, tajnovitom skrovištu ili kužnoj jazbini, gdje se u umjetnikovoj proizvodnoj djelatnosti sustižu zanatstvo, alkemičarske vještine i skandaloznost. Svaki od ovih iskaza može pronaći argument za svoju potporu. Umjetnik, međutim, na atelje gleda mnogo jednostavnije, istovremeno znajući da je u njemu sve mnogo složenije. Atelje je za umjetnika realnost. Oni koji su prošli kroz muku siromaškog dovijanja dobro znaju o kakvoj “realnosti” je riječ. U društvenom sistemu u kojem je potpuno obesnažena i obespravljena svaka duhovna djelatnost, rješenj...