Predrag Finci - O nekim sporednim stvarima (odlomak)

UMJETNIKOVA RADIONICA

Sebastian Bieniek

Umjetnik je majstor. Tako ga često i oslovljavaju. Ovo oslovljavanje, vezano za izvorni status i umijeće stvaraoca, pobuđuje još jednu asocijaciju, kojom se umjetnička djelatnosti smješta u prostor posebne radionice. Smatra se da je atelje predio u kome umjetnik, s onu stranu svake vreve, izgrađuje svoje djelo u dostojanstvenoj samoći. Na ovakav pogled nadovezuju se predstave o ateljeu kao rezervatu, tajnovitom skrovištu ili kužnoj jazbini, gdje se u umjetnikovoj proizvodnoj djelatnosti sustižu zanatstvo, alkemičarske vještine i skandaloznost. Svaki od ovih iskaza može pronaći argument za svoju potporu. Umjetnik, međutim, na atelje gleda mnogo jednostavnije, istovremeno znajući da je u njemu sve mnogo složenije. Atelje je za umjetnika realnost. Oni koji su prošli kroz muku siromaškog dovijanja dobro znaju o kakvoj “realnosti” je riječ. U društvenom sistemu u kojem je potpuno obesnažena i obespravljena svaka duhovna djelatnost, rješenje problema “radnog prostora” ne spada u neophodnu prethodnu pretpostavku uspješnog ostvarenja stvaralačkog čina, već u često nedostižni materijalni cilj cjelokupnog životnog napora. 

Od takve nedaće stvaraoci su nastojali načiniti prednost, romantizirajući sliku o umjetniku-boemu, čiju genijalnost nije mogla omesti nikakva vanjska okolnost, što su s radošću prihvatili i oni koji su ih unižavali i iskorištavali, uvjeravajući da je za svakog čovjeka od duha neimaština pravi poticaj, bez koga stvaralac i ne bi bio ono što jest. Stvorena je bajka o umjetnosti kao natprirodnoj pojavi i umjetniku kao neprirodnom biću. Iz ovih ili onih razloga umjetnik je proglašen za osobu kojoj su daleke svakodnevne društvene potrebe, a prednosti posebno. No, upravo potreba za ateljeom, čiji nedostatak može postati prava mora, dokazuje “socijalnost” i “materijalnost” umjetnikovog položaja. Takozvane “objektivne okolnosti” ne mogu nikada do kraja spriječiti ostvarenje djela, ali ga mogu okrnjiti. Raspolaganje “adekvatnim radnim prostorom” spada stvaraocu u onu vrstu okolnosti koje omogućavaju razmah njegovog dara, iako naravno, posjedovanje ili nemanje ateljea nije dovoljni uvjet da djelo bude ostvareno niti zadovoljavajuće opravdanje što ono nije sačinjeno. 

Atelje prije svega ima funkcionalni, praktični karakter: u njemu se umjetnik smješta. Ali, tu ničeg od malograđanskog stanovanja. Atelier (od astella, daščica) jest radionica, doduše ovdje ne zanatlijska, nego stvaralačka. U tom prostoru rađa se djelo kojemu sve treba biti u službi. Sa sjevera dopire svjetlo, obasjavajući raspeto platno na koje će slikar upisati svoju muku, osvjetljavajući čudesni raspored stvari – sve one stalke, stolove, zastore, paravane, podije, praktikable i neočekivane predmete – čiji je prividni kaos u službi stvaralačkog rada. Samo se neupućenom čini da se u ateljeu širi zadah nereda, jer ne shvaća da se radi o posebnom načinu postojanja stvari, jednako kao što sa podsmjehom dočekuje umjetnikovu rastresenost, ne razabirući da je stvaraočeva odsutnost od svakodnevnog znak jedne dublje sabranosti. Umjetnik se pred takvim i inim nerazumijevanjem ograđuje zidovima svoga ateljea; atelje je sklonište u kome je umjetnik sam sa svojim iskušenjem. Sve je za umjetnika u ateljeu: i priroda, i modeli, i objekti, i prijatelji, i publika…cijeli svijet je na okupu; sve se pred stvaraocem odvija dok motri u vizije i dodiruje duhove. Zaštićen od vanjskog okoliša, a opkoljen dobroćudnim utvarama, gledajući istovremeno u mnoge mogućnosti od kojih svaka ima podjednako pravo na postojanje, a samo će jedna postojati, stvaralac osjeti onu vrstu napetosti kakva sapne biće pred izazovom neznanog, premda već prisnog djela. Sada će sve postati pokus. Već otrcanu krilaticu o iskušenju prve stranice i svakog prvog stvaralačkog koraka (što su, uostalom, daleko više nada nego neizvjesnost) spominjem samo utoliko što tada stvaralac staje pred prazninu u koju valja upisati biće. Ta praznina je samo jedna strana stvaralačkog procesa – strana materijala kojim se umjetnik služi. 

Ova opaska o materijalu više pristaje uz uvid promatrača, koga uglavnom malo zanima tehnologija i materijal djela, nego uz stajalište izvođača, jer ovaj drugi, kada prema određenom materijalu osjeti sklonost a u samom materijalu izazov, nikada od materijala neće praviti puku materijalnost: stvaralac ne upotrebljava materijal da bi se njime okoristio, već da bi ga ponovo stvorio. Zato se on u susretu sa materijalom na drugi način susreće sa sobom samim, jer je, sada, figurativno rečeno, “materijal” umjetnika umjetnik sâm. Suočavanje sa materijalom svaki stvaralac u svojoj radionici osjeti na svoj način – pisac za stolom pred bjelinom papira, violinista u sali za probe pred javorom instrumenta, a glumac, drastično, pred vlastitim tijelom. U ovom sučeljavanju odluka je već donesena. Ali i kad je donesena, iskušenje nije otklonjeno. Nije, jer varljivi stvaralački mir raznosi kovitlac činjenja; nije, jer početnu muku sustiže radost djelanja; nije, jer spokoj ostvarenog opet razdrma neiscrpna bit stvaralaštva. Niti je prvi korak početak, niti se zavisnim put okončava: sve je uvijek nanovo na probi. Zato stvaralac uvijek poput prvog puta staje pred izazov djela. Sve mu se tek otkriva, on sve tek vidi i osluškuje dok usplahireno kruži po ateljeu kružeći oko sebe samog, nastojeći u ritmu svijeta razaznati vlastiti otkucaj. Još proviruje prema “svom jablanu”, prema okolišu koji mu je postao toliko prisan da ga više i ne opaža, još prebire i rovari (“Mehr Licht!”) po onome što mu je najbliže a stalno izmiče, još tumara jer se namjera otima: ideja neće u riječ, vizija ne može u oblik…

Tek kada piščev junak povede svog autora, kada uloga ponese glumca, kada potez ovlada slikarom, tek tada je djelo započeto. Od tog trenutka ne gospodari više stvaralac djelom, već stvaranje tvorcem. Spoj dara i dugog strpljenja rađa djelo. Stvaralac se povlači u osamu ateljea da bi prionuo poslu u kome je svaki trenutak djelatan, povlači se da bi sve još jednom sagledao iz daljine, povlači se da bi stao sam pred sebe, da bi bio svoje ogledalo iz koga treperi neočekivani lik njega samog. Oslobođen svih stega, bez svog trnovitog oreola i javne maske, umjetnik u ateljeu postaje svoj vlastiti saveznik i protivnik, postaje onaj koji se istovremeno izgrađuje i ništi dok goneta tajnu onoga što nikada odgonetnuti neće. U stvaralačkom procesu, u kome je sve ranjivo (pa otuda nijedan autor ne voli da mu zaviruju u skice onoga što će tek nastati), stvaralac iskušava i sebe i djelo kao svoje vlastito drugo. Tada sve u ateljeu dobiva maestrovo obilježje, sve nosi znak njegove stvaralačke egzistencije. Otuda ne treba da čudi ustreptalost posjetilaca Goetheove spomen-kuće ili Delacroixovog ateljea na Place Furstenberg, koji kao da očekuju da iz sačuvanih rasporeda stvari ponovo iščili duh njihovog nekadašnjeg posjednika, kao da se nadaju da će im radionica otkriti tajnu djela. Doduše, i kritičar sklon biografskoj metodi rado zalazi u umjetnikov radni prostor, jer zna da u ateljeu umjetnik “živi”, jer zna da atelje za njega nikada nije puka okolnost, već i naznaka ostvarenja jednog svijeta. Ali, atelje više prikriva nego što otkriva. Umjetnik sve svoje sobom nosi i nikada ne uradi ono što već nije bilo u njemu. On je svoj vlastiti prostor, a njegova radionica posvuda. Iako svako okružje može biti atelje, ipak se umjetnik tek u njemu, skriven i zaštićen, usuđuje da ogoli sve svoje dvojbe i iskušenja. Udomljena u djelu, muka stvaranja ostaje optočena u predjelima autorove intime. Sav nemir koji je pratio nastajanje djela, primiren je i utajen u dovršenom djelu. Stvoreno je maska u kojoj razabiremo njenog tvorca.