Henri Dejvid Toro - Hodanje (odlomak)

Alphonse Osberty

Sreo sam tek jednu, ili dvije osobe tijekom svog života koji su razumjeli umijeće hodanja, tj. odlaska u šetnju – koji su imali dar, da tako kažem, za lutanje: što je riječ koja je predivno izvedena iz „besposleni ljudi koji su lunjali zemljom za srednjega vijeka, i tražili milostinju pod izlikom da idu a la Sainte Terre,“ u Svetu Zemlju, dok bi djeca govorila: „Evo Saint- Terrera,“ lutalice, svetozemljaša. Oni koji tijekom svojih šetnji nikad ne odu u Svetu zemlju, kao što se prave da idu, obični su besposličari i vagabundi; oni koji tamo odu jesu lutalice u pravom smislu. Neki bi, ipak, izveli riječ iz sans terre, bez zemlje ili doma, što bi onda doslovno značilo bez stalnog doma, ali koji se svuda jednako osjeća kod kuće. Jer to je tajna uspješna lutanja. Onaj koji po cijeli dan sjedi u kući možda jest najveća skitnica od svih; ali lutalica, u pravom smislu, nije ništa više skitnica od meandrirajuće rijeke, koja cijelo vrijeme marljivo traži najkraći put do mora. Ali ja više volim prvu verziju, koja je doista najvjerojatnija izvedenica. Jer svaka šetnja jest neka vrsta križarskog pohoda, koji propovijeda neki Petar Pustinjak u nama, da krenemo i ponovno osvojimo Svetu zemlju iz ruku nevjernika.

Istina je, mi smo tek plahi križari, i hodači koji ne poduzimaju ustrajne pothvate, pothvate bez kraja. Naše ekspedicije su tek obilasci, i završavaju navečer kod ognjišta od kojeg smo i krenuli. Polovica naše šetnje tek je vraćanje po vlastitim tragovima. Trebali bismo otići u najkraću šetnju, slučajno, u duhu neumiruće avanture, i nikad se ne vratiti – spremni da natrag pošaljemo samo svoje balzamirano srce kao uspomenu na svoja napuštena kraljevstva. Ako ste spremni napustiti majku i oca, brata i sestru, ženu i djecu i prijatelje, i nikad ih više ne vidjeti – ako ste platili sve svoje dugove, napisali oporuku, i ako ste riješili sve svoje brige, onda ste slobodan čovjek, onda ste spremni na hodanje.

Da se vratim na svoje iskustvo: moj suputnik i ja, jer ponekad imam suputnika, uživamo zamišljajući sebe kao vitezove novog, ili prije, drevnog reda – ne kao kipove na konjima ili chevaliere, ne kao ritere ili jahače, nego kao hodače, još drevniju i časniju vrstu, vjerujem. Viteški i herojski duh koji je nekoć pripadao Jahaču čini se da sada prebiva, ili se možda skrasio u hodaču – ne lutajućem vitezu, nego lutajućem hodaču. On je neka vrsta četvrtog staleža, izvan Crkve, Države i Ljudi.

Osjećali smo da gotovo sami uokolo vježbamo tu plemenitu vještinu; iako bi, govoreći istinu, i ako je vjerovati tvrdnjama, većina mojih sugrađana ponekad rado hodala, kao i ja, ali ne mogu. Nikakvo bogatstvo ne može kupiti nužnu dokolicu, slobodu i nezavisnost koji su ključni u ovom zanimanju. Ono dolazi samo od milosti Božje. Postati hodačem zahtijeva izravno odrješenje dužnosti od neba. Moraš biti rođen u obitelji hodača. Ambulator nascitur, non fit. Istina je, neki moji sugrađani sjećaju se i opisuju mi neke šetnje na kojima su bili prije deset godina, na kojima su bili toliko blagoslovljeni da su se na pola sata izgubili u šumi; ali znam da su se otad ograničili na autocestu, koliko god htjeli pripadati ovoj izabranoj vrsti. Bez sumnje su se osjećali uzvišeno u trenutku kad su se prisjećali svojeg tadašnjeg bića, kad su čak i oni bili šumari i odmetnici.

Stigavši u zelen gaj 

U zoru ranu, radosnu 

Začu tamo ptica poj 

Pjesmicu im dražesnu 

Odavna, reče Robin, 

Ne bijah već ovdje ja 

Malčice me hvata strast 

Da lovim smeđa srndaća

Mislim da ne mogu očuvati svoje zdravlje i duh, ukoliko ne provedem najmanje četiri sata dnevno – a često i više – lutajući kroz šumu, preko brda i polja, potpuno slobodan od svih svjetovnih briga. Tada ni za tisuće funti ne biste od mene izvukli o čemu mislim. Kada me ponekad podsjete da toliko mehaničara i vlasnika dućana ostaju u svojim radnjama ne samo cijelo prijepodne nego i cijelo popodne, sjedeći prekriženih nogu – kao da su noge stvorene da se sjedi na njima, a ne da stojimo i hodamo – skidam im kapu što već davno nisu počinili samoubojstvo.

Ja, koji ne mogu ostati u svojim odajama ni jedan dan a da ne počnem „hrđati“, ponekad bih krenuo na šetnju o jedanaestom satu, ili u četiri sata poslijepodne, prekasno da se iskupim za dan, kada se sjenke noći već miješaju s danjim svjetlom, osjećajući se kao da sam počinio grijeh za koji se moram iskupiti – priznajem da sam zaprepašten izdržljivošću, da ne kažem moralnom neosjetljivošću svojih susjeda koji se utamniče u dućanima i uredima po čitav dan, tjednima i mjesecima, da, sve skupa godinama. Nemam pojma od čega su ti ljudi – kada sjede tako u tri popodne, kao da je tri ujutro. Bonaparte može govoriti o hrabrosti u cik zore, ali to nije ništa u usporedbi s hrabrošću onoga koji u ovom popodnevnom satu može radosno sjediti protiv sebe kakvog je poznavao cijelo jutro, i izgladnjivati garnizon s kojim ga veže jaka privrženost. Čudim se kako u ovo vrijeme, ili recimo oko četiri ili pet popodne, kad je prekasno za jutarnje novine, a prerano za večernje, nema opće eksplozije koja će se čuti po cijeloj ulici, raspršujući legije zastarjelih i uvriježenih pojmova i raspoloženja na zračenje kod četiri vjetra – da se zlo izliječi.