Amae – japanska čežnja za stapanjem


Izvorno objavljeno na psihoterapija.com


Brojne su sličnosti i razlike među zapadnom i istočnom kulturom. Kultura Japana posjeduje običaje koje mi zapadnjaci često ne možemo razumjeti. Mnogo je japanskih riječi koje ne možemo prenijeti u našu kulturu, za njih ne postoji odgovarajući pojam. Takva je i japanska riječ – Amae. Amae možemo odrediti kao čežnju za stapanjem, želju da postanemo dijelom nekog većeg od nas samih, tko će se za nas brinuti i tješiti nas u trenucima krize. Japanski psihoanalitičar Takeo Doi tvrdi kako je baš Amae ta temeljna razlika između Japana i zapada. Stvarno, kad bolje pogledamo, odgoj djece na zapadu usmjeren je prema razvoju autonomije, borbenosti i ambicija. U Japanu, baš obratno, za djecu se vjeruje kako posjeduju potrebu za stapanjem i bliskosti, i roditelj im to i daje. Mnogo je aktivnosti koje djeca u Japanu mogu samostalno obavljati, baš kao i njihovi vršnjaci na zapadu, ali to ipak za njih čine njihovi roditelji. Pojam Amae nije vezan samo uz djecu, vjeruje se kako i odrasli ljudi mogu osjetiti potrebu da se za njih netko brine, da im ugađa, da ih netko tješi, možda čak i potpuni stranac. Upravo suprotno, na zapadu biti odrastao znači biti samostalan, autonoman, ne tražiti od drugih nikakve utjehe. Za Japanca biti ranjiv nije grijeh. Zanimljiva nam je ta razlika među kulturama temeljenim na samostalnosti i kulturama temeljenim na pokazivanju ranjivosti. To nas podsjeća na Heinza Kohuta i njegovu podjelu načina strukturiranja identiteta na ambicije i ideale. Po njemu se djeca na zapadu odgajaju u duhu ambicija, borbenosti, dok se japanska djeca odgajaju u duhu Amae, što je po Kohutu čežnja da se stopimo s nekim većim od nas, što on naziva – merging. (Onaj drugi način organizacije iskustva pol ambicija, Kohut naziva zrcaljenje – mirroring.) Ljubav obično određujemo kao oblik akcije, u našem jeziku ne postoji naziv za pasivnu ljubav. No Amae je baš to – pasivna ljubav. Naša, zapadna, kultura nastoji izbjeći svaki oblik pasivnosti, u našoj je kulturi pasivnost grijeh. Međutim, psihoanaliza nas uči kako je bijeg od pasivnog prema aktivnom samo još jedna obrana našeg ega, obrana kojom se nastojimo zaštiti od neempatične okoline. Manjak razumijevanja i empatije nastojimo nadomjestiti, kompenzirati, fantazijom kako je sva kontrola još uvijek u našim rukama i kako nam nitko ne treba. (Tako psihoanalitičar Heinz Kohut u svojoj knjizi “Kako psihoanaliza liječi” navodi san svog klijenta u kojem je on na pozornici, svi ga gledaju. Kako bi pobjegao od neugodnog osjećaja da je samo objekt promatranja, klijent u snu uzima kameru i počinje snimati publiku. Od pasivnog objekta pažnje pretvara se u aktivnog snimatelja. Na žalost, to je ipak neuroza. Na kraju psihoanalize klijent si može dozvoliti uživanje kada ga drugi gledaju, a on je pri tome posve pasivan.) Kulture istoka, gdje je majčina privrženost djetetu duboka i trajna, nema potrebe za bijegom u akciju. Dijete, baš kao i odrasla osoba, može si dozvoliti da je samo pasivni primatelji ljubavi. To je Amae.




Japan 

 Japansko je društvo jedno od tradicionalnijih u svijetu. Stavovi, običaji, rituali, prenose se s generacije na generaciju uz veoma male, gotovo nikakve izmjene. Djeca preuzimaju perspektivu svojih roditelja, od njih se očekuje da misle isto. Čak se i u društvu odraslih rijetko vide različita mišljenja. Japanci vole konsenzus, vole se slagati u mišljenju, razlike u stavovima čine ih nezadovoljnima. Individualnost, autonomija, kod njih nisu na cijeni. Ako na tradiciju gledamo kao na identifikaciju sa stavovima roditelja, tada nas ta potreba za konsenzusom, za usuglašavanjem stavova zapravo i ne čudi. Zapadno društvo, s druge strane, nastoji izmijeniti tradiciju. Identifikacija s roditeljima ovdje se uglavnom izbjegava. Mladi se na sve načine nastoje razlikovati od svojih roditelja, svaka generacija ima svoje običaje, rituale, svoj poseban izgled. Na zapadu biti sličan roditelju može izazvati neugodan osjećaj srama. Ambicija, autentičnost, samostalnost, samodostatnost, autonomija, to su riječi koje se ovdje cijene. Uklopiti se, biti u harmoniji s društvom, biti jedno s prirodom, stopiti se sa životima svojih predaka, to su poželjna iskustva za ljude istoka. Taj doživljaj stopljenosti s roditeljem, obitelji, društvom, u Japanu ima svoje ime, to je – Amae. Potrebu za stapanjem naći ćemo u svim dijelovima svijeta i u svim vremenima, ali nigdje nije takvog intenziteta da je dobila i svoje ime. Amae počinje u ranom djetinjstvu, a nastavlja se i kada je osoba već davno prerasla razvojnu fazu u kojoj je ovisna o drugima. Istočnjačka filozofija govori kako osoba nikada zapravo i ne može prerasti svoju ovisnost o drugima, ovdje izreka – nitko nije otok, dobiva svoje pravo značenje.

 Amae 


Psihologija sebstva tvrdi kako je potreba za stapanjem s nečim većim od nas samih jedna od dvije temeljne potrebe ljudskog bića. Potreba da se stopimo s objektom u kojem vidimo savršenstvo snage, ljepote, mudrosti, znanja, dobrote, prati nas cijeli život i od nje se ne može odustati bez većih posljedica. Doživljaj stopljenosti s Velikom cjelinom može nas iscijeliti i povezati, te zaustaviti raspad, fragmentaciju naše osobnosti. Taj doživljaj kojeg možemo izraziti riječima – Ti si savršen, a ja sam dio tebe, počinje odmah po rođenju u obliku psihološke povezanosti s likom idealnog roditelja, idealizirane roditeljske slike. Taj nas osjećaj prati čitav život, od njega je nemoguće pobjeći. Na žalost, uslijed naglog, iznenadnog razočarenja u idealnu sliku roditelja, taj se osjećaj često potiskuje ili poriče. Možemo vjerovati kako je u zapadnoj kulturi idealna slika roditelja odavno izgubila svoj sjaj i blještavilo. U našem se društvu roditelju uglavnom ne vjeruje, on je izgubio svoj položaj autoriteta, onog tko zna. U našem postmodernom društvu razočaranje u autoritet i tradiciju je traumatsko, tako da se potreba za stapanjem potiskuje i poriče. Na njeno je mjesto došla potreba za autonomijom i samodostatnosti. Na mjesto ideala u koje više nitko ne vjeruje dolaze ambicije koje su danas glavni motiv i smisao života zapadnog čovjeka. Japanskog roditelja još nije nagrizao utjecaj postmodernizma i opće teorije relativnosti, za svoje je dijete on još uvijek nosilac snage i moći. Dijete ga se ne srami i ne udaljava se od njega, već mu je glavni smisao života biti kao on, identificirati se s njime. Dijete, baš kao i odrasli čovjek, te se fantazije ne srami, od toga ne mora odustati kao što se to radi na zapadu. Ako želimo neki osjećaj ili afekt osvijestiti, doživjeti ga, moramo ga uvesti u jezik, dati mu ime. Potreba za ovisnosti u zapadnoj kulturi nema svoje ime i to je znak koliko je potiskujemo i poričemo. 

 Takeo Doi 

 Spoznaju o japanskom Amae na zapad je donio psihoanalitičar Takeo Doi. U svojoj knjizi – Anatomija ljudske ovisnosti. (Japanski naslov knjige je – Struktura Amae.) on tumači Amae kao osjećaj koji ima dijete prema svojoj majci, kao čežnju djeteta za bude pasivno voljeno. Amae je i otpor djeteta prema odvajanju od svoje majke, otpor prema bačenosti u hladan svijet objektivne realnosti. Ti se ugodni i neugodni osjećaji obično nastavljaju kroz čitav život i ne prestaju nikada. Takeo Doi tvrdi kako Amae oblikuje japansku kulturu i kako se japansko dijete bitno razlikuje od djeteta na zapadu. Po njemu japanska majka vjeruje kako je njezino dijete njen produžetak i kako nisu potrebne nikakve riječi kojima bi dijete izrazilo svoje potrebe. Izražavanje potrebe riječima samo je znak da majka i dijete nisu jedno čime se doživljaj Amae uništava. Stoga se od roditelja, prijatelja, stranca očekuje da nam on “čita misli” kako bi nam ugodio, svoju potrebu mi ne smijemo izreći. Takeo Doi navodi sljedeći primjer: Za svog je boravka u Americi večerao kod svog prijatelja. Na kraju večere domaćin je ponudio sladoled. Kako Takeo nije odmah reagirao sladoled je ubrzo odnesen. Po riječima Takeo Doi, on je očekivao kako će domaćin znati da gost želi sladoled i da će ga izravnije ponuditi. U duhu je japanskih običaja da domaćin uporno inzistira sve dok gost ne prihvati jelo ili uslugu. Od domaćina se očekuje da posjeduje “rendgenski vid” kojim može pročitati svaku želju svog gosta bez potrebe da je gost kaže. Ta se fantazija, koju inače nalazimo kod male djece, u Japanu otkriva i kod odraslih ljudi. (Na zapadu fantaziju o “oku koje sve vidi i sve zna” obično otkrivamo u religioznom osjećaju kao i kod paranoje, ali to je ipak posve druga, neljudska, razina odnosa.) 

 Za i protiv 

 Kao i sve drugo, tako i Amae, ta fantazija pasivne ljubavi i ovisnosti, ima svoje dobre u loše strane. Za dijete ona je neizbježna i nezamjenjiva razvojna faza. Ona je oblik povezanosti, attachmenta, koji osim što povezuje majku i dijete, povezuje i fragmente djeteta u jednu cjelinu. (Samo nas povezanost povezuje!) Kao što obično govorimo ovdje, odrastanje, taj put od povezanosti do usklađenosti, od attachmenta do attunementa, mora krenuti od doživljaja posvemašnje stopljenosti u kojem je dijete dio majčine cjeline. No iako svi krećemo u život s doživljajem Amae, obično ga želimo što prije zaboraviti. Na žalost, osjećaj pasivne povezanosti često znači i odricanje od vlastitih ambicija i želja. Prema DSM IV, Ovisni poremećaj ličnosti (ili Pasivno-ovisni poremećaj) jedan je od tipova poremećaja ličnosti kojeg karakterizira osjećaj bespomoćnosti, submisivnosti, potreba osobe da se drugi za njega brinu, nesposobnošću donošenja odluka i potrebom za stalnom podrškom. Poseban je problem pri tome izražavanje vlastitih autentičnih stavova kao i donošenje odluka koje bi mogle biti u konfliktu sa stavovima roditelja. U pozadini je problema izraženi strah od odvajanja i izolacije. Znači li to da je Amae znak nezrelosti, infantilnosti? Vjerujem kako je upravo suprotno. Djeca koja su imala iskustvo stapanja i brige, ona koja se mogu s radošću sjetiti onih trenutaka kada su bili u krilu svog oca ili majke, od tih sjećanja neće morati bježati, svoje fantazije neće morati potiskivati ili poricati. Osoba koja može doći u doticaj sa svojom čežnjom za drugom osobom može i čekati njeno ostvarenje i preživjeti, prežaliti, njen gubitak. Osoba koja tu čežnju poriče, često je baš njome i nesvjesno upravljana. Iako na površini djeluje samostalno i neovisno, u dubini obično krije fantaziju stapanja koja ju vodi u mistične ili religiozne ekstaze u kojima gubi granice i doživljava gotovo psihotično stapanje. Narcizam, posebno tzv. sekundarni narcizam, obično je reakcija, kompenzacija za poreknute fantazije stapanja s nečim većim od nas samih.

 

Amaterasu Amae je čežnja stapanja, a stapanje je vezano uz sliku idealne majke. Slika oca u nama pokreće neke druge osjećaje često vezane uz samostalnost i snagu. Ako Amae odredimo kao zahtjev – Voli me!, vidjet ćemo da je u svim kulturama taj zahtjev usmjeren prema majci. Takeo Doi piše kako je glavni razlog japanske čežnje za stapanjem vjera kako su svi Japanci djeca boginje Amaterasu. Čežnja za pasivnom ljubavi i brigom proistječe iz dominantnog japanskog božanstava – boginje Amaterasu, vladara osam milijuna bogova. Ona je glavno božanstvo pre-budističke religije Shinto, a legenda kaže da od nje potiče i japanska carska obitelj. Ona je boginja sunca, jedna od rijetkih takvih u svijetu, ta je uloga obično projicirana u muška božanstva. (I za stare je Germane sunce bila – ona! I naziv dana u tjednu, nedjelja, Sunday, dolazi od norveške boginje sunca – Sunna, Sunna day. U cijelom je svijetu patrijarhat izvršio zamjenu ženskih simbola moći muškima, vjerojatno kao oblik psihološke obrane, zamjene pasivnog aktivnim. Zamjena ženskih božanstava muškim poznata je u svim dijelovima svijeta, a može značiti zamjenu doživljaja Amae, odnosno ideala, s iskustvom ambicija, volje i snage. Japan je jedna od rijetkih zemalja koja još uvijek poštuje žensko božanstvo. Amaterasu nije istjerao ni patrijarhalni budizam ni taoizam. Na japanskoj je zastavi još uvijek njen simbol, izlazeće sunce!) 

 Psihoterapija 

 Iako Amae možemo promatrati kao regresiju na ranije razvojne faze, čak kao oblik narcizma, Amae to nije. U Japanu to je društveno prihvaćeni oblik socijalizacije, jedan od načina da pojedinac odredi svoje mjesto u mreži društvenih odnosa i tako zaustavi raspad svoje osobnosti, psihičku i fizičku fragmentaciju. Mnogi su poznati psihoanalitičari govorili o problemu ovisnosti i stapanja. Balint, Fairbairn, Guntrip i Anna Freud neki su od njih. Za Fairbarna autonomija je samo mit, odrastanje za njega ne znači autonomiju već je odrastanje sporo prihvaćanje spoznaje o uzajamnoj ovisnosti. Ovisnost nije nešto što treba odbaciti, prerasti, već ju treba prihvatiti i emotivno odreagirati. (Mudrost znači prihvatiti i emotivno odreagirati vlastitu ograničenost.) Takeo Doi je primijetio kako psihoanaliza u odnosu analitičara i pacijenta i ne znajući koristi načelo Amae. Idealizirajući svog terapeuta klijent si može dozvoliti stapanje s nečim većim od sebe i tako ponovo doživjeti povezanost, attachment, od koje je vjerojatno morao odustati u nekoj fazi svog djetinjstva. Taj oblik pasivnog stapanja s idealnim Drugim, to je Amae. Je li Amae “dobar” ili “loš”, djetinjast ili zreo odnos? To se možemo upitati i za – zagrljaj! Koliko god mislili da je zagrljaj oblik pasivnog stapanja, djetinjasti čin u kojem se gube granice i inicijativa, život bez zagrljaja izgubio bi svoj smisao.

Popular posts from this blog

Hermes Trismegistus u svetlu Aleksandrijskog sinkretizma

Ђуро Коруга: Шездесет - Савршен и хармоничан ентитет у креацији и еволуцији

Anri Bergson: O intuiciji