Umberto Eko: Umjetnost i ljepota u srednjovekovnoj estetici (I deo)

SIMBOL I ALEGORIJA

1. Simbolični svemir

Trinaesto stoljeće uspijeva utemeljiti shvaćanje ljepote na hilemorfičkim osnovama, uvodeći u tu viziju teorije fizičkog i metafizičkog lijepog razra|ene u estetikama proporcije i svjetlosti. Ali da se shvati točka razvoja koju predstavljaju ti zaključ ci, potrebno je voditi računa još o jednom vidu srednjovjekovne estetske osjetljivosti, možda najtipičnijem, onome što najbolje obilježava to razdoblje jer pruža sliku takvih mentalnih procesa koje smatramo »srednjovjekovnima« u punom smislu: riječ je o simbolično-alegorijskoj viziji svemira. Osrednjovjekovnom simbolizmu pružio nam je magistralnu analizu Huizinga, pokazujući kako sklonost prema simboličnoj viziji svijeta može zahvatiti i suvremenog čovjeka: Niti u jednu veliku istinu srednjovjekovni duh nije bio toliko uvjeren kao u rije- či svetog Pavla Korinćanima: Videmus nunc per speculum in aenigmate, tunc autem facie ad faciem (sada vidimo nejasno u ogledalu, a onda ćemo licem u lice). Srednji vijek nikada nije zaboravio da bi sve bilo apsurdno ako bi se ograničilo na neposrednu funkciju i fenomensku formu, i da se svaka stvar velikim dijelom proteže u onostrano. 

Courtiers in a Rose Garden : A Lady and Two Gentlemen, Flemish tapestry, c.1440–50



Ta je misao bliska i nama, kao neformulirani osjećaj, na primjer kad nam šum kiše na lišću drveća ili svjetlost svjetiljke na stolu, u miran sat, pruži dublje opažaje od onih svakodnevnih, što služe praktičnom djelovanju. Ona se katkad može pojaviti u obliku bolesne potištenosti koja nam stvari pokazuje kao da su prožete vlastitom prijetnjom ili tajnom što bi se morala poznavati a ne poznaje se. Češće će nas ipak ispunjati mirnom i utješnom sigurno- šću da i naše postojanje sudjeluje u tom tajnom smislu svijeta.1 63 1 Huizinga 1955., str. 282; usp. cijelo poglavlje XV o Zalazu simbolizma. O srednjovjekovnom simbolizmu vidjeti još De Lubac 1959–1964 (vol. II/2, pogl.VIII); Pépin 1958.; Battisti 1960. (pogl. V: Simbolismo e classicismo); AA.VV. 1976.; Eco 1985. Srednjovjekovni je čovjek zaista živio u svijetu napučenom značenjima, uputama, nadosjetilnim, očitovanjima Boga u stvarima, u prirodi koja neprekidno govori heraldičkim jezikom, u kojoj lav nije samo lav, orah nije samo orah, hipogrif je stvaran poput lava jer je, jednako kao i on, egzistencijalno zanemariv znak više istine. Mumford (1957., 3 i 4) govorio je o neurotičnoj situaciji kao obilježju cijeloga jednog razdoblja: a taj izraz u metaforičnom smislu može prikladno pokazati iskrivljenu viziju i čudnovatost stvarnosti. Još se točnije može govoriti o primitivnom mentalitetu: o slabosti u shvaćanju razdjelnice me|u stvarima, o načinu da se u pojam neke odre|ene stvari uklopi sve što joj može biti slično ili joj pripadati. No neće biti toliko riječ o doslovnom primitivizmu koliko o sklonosti da se produži mitopoetska djelatnost klasičnog čovjeka, tako da se razra|uju novi likovi i odnosi u skladu s kršćanskim ethos; o tome da se putem nove osjetljivosti za nadnaravno oživi onaj smisao za čudesno što ga je kasna antika već odavno izgubila, nadomje- štajući Homerove bogove Lukijanovima. 

Da se objasni ta naklonost prema mitskom možemo možda misliti na srednjovjekovni simbolizam kao na pučku i bajkovitu usporedbu onome bijegu od stvarnog o kojemu nam primjer pruža Boetije svojim do krajnosti dotjeranim teoretiziranjem. »Mračna stoljeća«, godine ranoga srednjeg vijeka, godine su propasti gradova i opustošenja sela, gladi, osvajanja, kuge, rane smrtnosti. Neurotične pojave kao strahote godine Tisućite nisu se obistinile u dramatičnim i očajnim oblicima o kakvima nam govori legenda (usp. Focillon 1952., Duby 1967., Le Goff 1964.) ali je legenda stvorena zato što su je hranili endemski uvjeti tjeskobe i bitne nesigurnosti. Redovništvo je bilo vrsta socijalnog rješenja koje je nudilo jamstvo sigurne zajednice, reda i mira: ali razrada simboličnog reperetoara možda je predstavljala reakciju mašte na osjećaj krize.Usimboličnoj viziji priroda, pa i u onim vidovima što najviše zastrašuju, postaje abeceda kojom nam stvoritelj govori o poretku svijeta, o nadnaravnim dobrima, o koracima što ih treba poduzeti da se na uredan način usmjerimo u svijetu na stjecanje nebeskih nagrada. Stvari svojim neredom, propadljivošć u, bitno neprijateljskim izgledom mogu izazvati nepovjerenje u nama: ali stvar nije ono što izgleda, ona je znak nečega drugoga. 

Antonio Ciseri, The transport of Christ to the sepulcher, 1864-1870

Nada se dakle može vratiti u svijet jer je svijet govor što ga Bog upućuje čovjeku. Istina je da se istodobno razrađivala kršćanska misao koja je nastojala opravdati pozitivnost zemaljskoga tijeka, barem kao puta prema nebu. No s jedne strane simbolistič ka fabulacija služila je upravo tome da se spasi ona stvarnost koju doktrina nije uvijek uspijevala prihvatiti; s druge strane ona je razumljivim znakovima utvr- |ivala one istine doktrine što su u učenu obliku mogle izgledati teške. Prvobitno kršćanstvo prilagodilo je načela vjere simboličnom prijevodu; učinilo je to iz opreza, skrivajući na primjer lik Spasitelja prikazom ribe, da kriptografijom izbjegne opasnostima progona: ali je ipak pružilo mogućnost mašte i pouke 64 Umjetnost i ljepota u srednjovjekovnoj estetici koja je morala odgovarati srednjovjekovnom čovjeku. I ako je s jedne strane jednostavnim ljudima bilo lako prevesti u slike one istine što su ih uspijevali shvatiti, malo pomalo sami će stvaratelji doktrine, teolozi, učitelji, prevoditi u slike one pojmove što ih običan čovjek ne bi razumio da su mu bili ponu|eni u strogoj teološkoj formulaciji. Odatle veliki pothvat (Suger će mu biti jedan od najstrasnijih zagovornika) odgajanja jednostavnih ljudi putem užitka u slici i u alegoriji, putem slikarstva quae est laicorum litteratura, kao što će reći Honorije iz Autuna, u skladu sa zaključ cima donesenim 1025. na sinodu u Arrasu. Tako se poučna teorija uklapa u red osjetljivosti za simbolično kao izraz pedagoškog sustava i kulturne politike koja se služi mentalnim procesima tipičnim za ono doba. Simbolistički se mentalitet na neobičan način uklapao u srednjovjekovni način mišljenja, navikao postupati prema genetičkom tumačenju stvarnih procesa, prema lancu uzroka i posljedica. 

Govorilo se o duhovnom kratkom spoju, o misli koja ne traži odnos između dviju stvari slijedeći krivulje njihovih uzročnih veza, nego ga nalazi naglim skokom, kao odnos značenja i cilja. Taj kratki spoj ustanovljuje na primjer da su bijelo, crveno, zeleno povoljne boje, dok žuto i crno znače bol i pokoru; ili naznačuje bijelo kao simbol svjetlosti i vječnosti, čistoće i djevičanstva. Noj postaje simbol pravde jer njegova savršeno jednaka pera podsjećaju na jedinstvo. Kad je jednom prihvaćeno tradicionalno uvjerenje da pelikan hrani mlade čupajući kljunom komade mesa iz vlastitih grudi, on postaje simbol Krista koji daje vlastitu krv za čovječanstvo i vlastito meso kao euharistijsku hranu. Jednorog što se pušta uhvatiti na zov djevice kojoj će u krilo položiti glavu, postaje dvostruki kristološki simbol, kao slika jednoro|enoga Sina Božjega ro|enog u krilu Marijinu; i jednom prihvaćen kao simbol postaje stvarniji od noja i pelikana (usp. Réau 1955., AA. VV. 1976., De Champeau–Sterkx 1981.). Promicanje simbolične atribucije počiva dakle na stanovitom suglasju, shematskoj analogiji, bitnom odnosu. Huizinga tumači simboličnu atribuciju otkrivajući da se zapravo u dvoma bićima izlučuju srodna svojstva i zatim se sučeljavaju. 

Djevice i mučenici sjaje me|u svojim progoniteljima kao što bijele i crvene ruže sjaje me|u trnjem u kojemu rastu, a objema vrstama bića zajednička je boja (latice-krv) i odnos s okrutnom situacijom. Ali htjeli bismo reći da za izlučivanje jednakog modela iz vrste treba izvršiti kratki spoj. U svakom slučaju kratki spoj ili identifikacija po biti temelje se na odnosu slaganja (a to je analoški odnos na najmanje metafizičkoj razini: ruža stoji naprama trnju kao mučenik naprama progoniteljima). Nema dvojbe da se ruža razlikuje od mučenika: ali radost u otkrivanju neke lijepe metafore (a alegorija i nije drugo nego lanac metafora kodificiranih i izvedenih jedne iz druge) proizlazi upravo iz onoga što Pseudo-Dionizije (De coelesti hierarchia II) već naznačuje kao nesukladnost izme|u simbola i simbolizirane stvari. 6. Simbol i alegorija 65 Kad ne bi bile nesukladnosti nego samo identičnosti, ne bi bilo proporcionalnog odnosa (x se ne bi odnosio prema y kao y prema z). I dalje, spominje Dionizije, upravo iz nesukladnosti ra|a se ugodan napor tumačenja. Dobro je da božanske stvari budu naznačene različitim simbolima, kao lav, medvjedica, pantera, jer upravo začudnost čini simbol opipljivim i poticajnim za tumača (De coelesti hierarchia II). 

Portrait of an Unknown Lady c.1565-8 by Hans Eworth (1540-1573),detail

I tako smo dovedeni do sljedeće sastavnice univerzalnog alegorizma: shvatiti neku alegoriju znači shvatiti odnos suglasja i estetski uživati u njemu, čak u milosti napora tumačenja. A napor tumačenja neizbježan je jer tekst uvijek kaže nešto drugo od onoga što naizgled govori: Aliud dicitur, aliud demonstratur. Srednjovjekovni čovjek očaran je tim principom. Kako objašnjava Beda, alegorije izoštruju duh, oživljuju izraz, rese stil. Više ne moramo dijeliti taj ukus, ali uvijek će biti dobro sjetiti se da je to ukus srednjovjekovnog čovjeka, i jedan od temeljnih načina u kojima se ostvaruje njegov zahtjev za estetičnošću. Zapravo nesvjestan zahtjev za proportio dovodi do toga da se prirodne stvari ujedinjuju s natprirodnima u igri neprekidnih odnosa. U simboličnom svemiru sve je na svom mjestu jer sve jedno drugom odgovara, sve se uvijek slaže, skladan odnos ujedinjuje zmiju s vrlinom razboritosti a polifono suglasje priziva i signala tako je složeno da zmija s drugog gledišta može važiti kao Sotona. Ili pak ista nadnaravna stvarnost, kao Krist i njegovo Božanstvo, može označavati njegovu prisutnost u mnogim i različitim stvorovima, na najrazličitijim mjestima, u nebesima, na brdima, me|u poljima, u šumi, na moru, kao janje, golubica, paun, ovan, grifon, pijetao, ris, palma, grozd. Polifonija misli: »kao u kaleidoskopu, svaki čin misli dovodi da se neuredna masa čestica ujedini u lijep i simetričan lik« (Huizinga 1955., str. 287).


Comments

Popular posts from this blog

Ђуро Коруга: Шездесет - Савршен и хармоничан ентитет у креацији и еволуцији

Ariana Huffington - Maria Callas (part I)

Sreten Petrović: Mit, religija i umetnost