Arsenije Tarkovski: Poezija iz filma "Ogledalo"

Svaki trenutak naših susreta
slavili smo kao bogojavljanje
sami na ovom svetu
a Ti, hrabrija i lakša si bila
od ptičjeg krila
stepenice si vrtoglavo preskakala
 i kroz vlažni jorgovan
vodila u svoje carstvo
sa druge strane ogledala.

Kada bi pala noć
milost si bila meni poklonjena –
kroz oltarska vrata otvorena
tvoja nagost u mraku je sijala
i polako se naginjala...

I budeći se govorio sam:
“Budi blagoslovena”
znajući za smelost mog blagoslova
a ti si spavala
i plavetnilom vasione
kapke da ti dodirne
pružao se jorgovan sa stola;
i plavetnilom dodirnuti kapci
bili su mirni i ruka topla;
a u kristalu su pulsirale reke
pušile se planine
svetlucala mora
kristalnu kuglu na dlanu si držala
na tronu spavala
i Bože paravedni:
 bila si moja.

Probudila si se
i preobrazila svakodnevni ljudski rečnik
i govor se napunio zvonkom snagom
a reč “Ti” - dobila novi smisao
 i značila: Care
na svetu se sve promenilo
čak i obične stvari:
lavor, bokal -
dok je između nas
kao na straži
stajala slojevita i tvrda voda.

Povelo nas je neznano kuda
pred nama su se kao opsene
razmicali gradovi čudom sagrađeni
metvica nam se pod noge rasprostirala
i pticama je usput bilo sa nama
i ribe su iskakale iz reka
i nebo nam se otvorilo pred očima
dok je Sudbina po tragu išla za nama
kao ludak s brijačem u rukama.



Comments

Popular posts from this blog

Marina Abramović - Walk Through Walls (excerpt)

Ariana Huffington - Maria Callas (part I)

Carl Jung and the Gnostic Anima