Allan Watts: Odlomak iz knjige "Mudrost nesigurnosti"

Preuzeto sa bloga Zen i umjetnost
Oduvijek me očaravao zakon oprečnih nastojanja. Ponekad ga nazivam i obrnutim zakonom. Kad se nastojiš održati na površini vode – toneš; no, kad pokušavaš potonuti – plutaš. Kad zadržavaš dah, gubiš ga – što iznenada priziva u misli onu pradavnu i podosta zanemarivanu poslovicu, SVATKO TKO ŽELI SPASITI SVOJU DUŠU, IZGUBIT ĆE JE.

Nesigurnost je rezultat nastojanja da se postane sigurnijim te da su, nasuprot tome, spas i zdravlje sadržani u najradikalnijem priznanju – da nemamo načina da spasimo sami sebe. Kineski mudrac Lao Tsu, učitelj zakona oprečnih nastojanja, je rekao da oni koji opravdavaju sebe nisu uvjerljivi, da bi se onaj koji tko želi spoznati istinu trebao lišiti svojih spoznaja i znanja, te da nema ničeg snažnijeg i stvaralačkog od praznine – od koje ljudi bježe.

Problem traganja za smislom u ovom prividnom iskustvenom kaosu podsjeća na djetinjastu želju, da se nekome pošalje poštom malo vode. Primatelj odvezuje uzicu, a u krilo mu se izlijeva prava poplava. Što se više nastoje proučavati rješenja raznih problema u politici i gospodarstvu, u umjetnosti, filozofiji i religiji, to se više stječe dojam o iznimno nadarenim ljudima, koji su svoju dovitljivost posve istrošili da vodu života omotaju u uredne i trajne paketiće.

Samo po sebi postalo je očito da je u proteklom stoljeću autoritet znanosti zauzeo mjesto autoriteta religije u shvaćanju javnosti, te da je skepticizam – barem u duhovnim pitanjima – postao rasprostranjenijim od vjerovanja. Vjerovanje je poljuljano uslijed iskrene sumnjičavosti te pomnog i neustrašivog razmišljanja visoko inteligentnih ljudi od znanosti i filozofije. Pokretani gorljivošću i poštivanjem činjenica, oni su pokušali vidjeti, spoznati i suočiti se sa životom onakvim kakav jest, bez vlastitih priželjkivanja. Ipak, uza sve što su učinili da bi poboljšali životne uvjete, čini se da njihova slika svemira ostavila pojedinca bez one krajnje, konačne nade. Cijena njihova čudesa u ovom svijetu bila je nestajanje svijeta koji treba doći, pa se nameće ono staro pitanje: ŠTO ĆE DOBITI ČOVJEK, AKO OSVOJI ČITAV SVIJET, A IZGUBI SVOJU DUŠU? Logika, inteligencija i razum su zadovoljeni, no srce postaje gladno. Koliko se dugo odgađa, no sve što je stvoreno mora se i raspasti.

Suvremeni znanstvenik nije toliko naivan da opovrgava postojanje Boga zato, što ga ne može pronaći svojim teleskopom, ili opovrgava postojanje duše jer ne može otkriti skalpelom. On je tek zabilježio da je ideja Boga logički bespotrebna. Ona mu ne pomaže objasniti sve što on ne bi mogao rasvijetliti na neki drugi, jednostavniji način.

On tvrdi: Kad se za sve što se događa kaže kako se to dogodilo Božjom providnošću i voljom, zapravo se nije reklo ništa. Takva nam zamisao ne pomaže da dođemo do bilo kakvih povjerljivih predviđanja, pa je time sa znanstvenog stajališta posve bezvrijedna.

Ono što je znanost u konačnici rekla, bilo bi: Mi ne znamo, a prema svemu sudeći i ne možemo znati, postoji li Bog. Ništa od onog što znamo ne upućuju na to da postoji, a za sve tvrdnje o njegovu postojanju pokazalo se da nemaju logičkog smisla. Vjeruješ li u Boga, rekli bi znanstvenici, moraš to učiniti isključivo na osjećajnim temeljima, bez ikakva uporišta u logici ili činjenici. Praktično govoreći, to bi se moglo svesti na ateizam. Teoretski, to je jednostavno agnosticizam. Naime, bit znanstvenog poštenja leži u tome da se ne pretvaraš u kako znaš ono što ne znaš, a bit znanstvene metode jest da se ne uvode hipoteze koje se ne mogu i provjeriti.

Kad se jedanput pojavi dvojba o tome da je religija zapravo mit, njena snaga iščezava. Možda je čovjeku potrebno da ima mit, no on si ga ne može svjesno pripisati. Mit može uspjeti samo ako se za njega misli da je istinit, a čovjek ne može dugo zavaravati samoga sebe namjerno i svjesno.

Izgleda da tu činjenicu ne uočavaju ni najbolji suvremeni apologeti religije. Njihovi najsnažniji dokazi za vrstu povratka na ortodoksno jesu oni koji pokazuju društvene i moralne prednosti vjerovanja u Boga. No to ne dokazuje da je Bog stvarnost. Najviše što dokazuje je bilo bi kako je vjerovati u Boga korisno. To je mnogo više vjera u vjerovanje, negoli vjera u Boga. Suprotnost između nesigurnog, neurotičnog, obrazovanog suvremenog vjernika i tihog dostojanstva vjernika starog kova, ispunjenog unutarnjim mirom, čini ovog potonjeg čovjekom kojemu treba zavidjeti. Ali, radi se o ozbiljnoj pogreški u primjeni psihologije kad se postojanje ili nepostojanje neuroze pretvara u kamen mudrosti i istine. Isto je kad se tvrdi da filozofija koja čovjeka čini neurotikom mora biti pogrešna.

Većina ateista i agnostika jesu neurotici, dok je većina jednostavnih katolika sretna i pomirena sa sobom. Zato su stajališta onih prvih lažna, a potonjih istinita.

Čak kad bi zapažanje bilo točno, apsurdno je objašnjenje koje se na njemu temelji. Agnostik i skeptik jest neurotičar, no to istodobno ne znači da je njegova filozofija pogrešna; to podrazumijeva otkrivenje činjenica kojima se oni ne znaju prilagoditi. Intelektualac koji pokušava pobjeći od neuroze zanemarujući činjenice, samo postupa prema načelu koje kaže: GDJE JE NEZNANJE BLAŽENSTVO, GLUPO JE BITI MUDAR.

Kad vjera u vječno postane nemogućom, i kad postoji tek njena slaba zamjena kroz vjeru u vjerovanje, ljudi tragaju za svojom srećom razonodama koje im nudi njihovo doba.

Takva situacija nudi dva rješenja. Prva bi bila da na ovaj ili onaj način otkrijemo novi mit, ili da uvjerljivo vratimo u život onaj stari.

Postoji još jedan put koji ne zahtjeva ni mit, ni beznađe. No, on zahtjeva opću revoluciju u načinu razmišljanja i osjećanja na koji smo do sada navikli.

Zajednička pogreška uobičajene vjerske prakse nalazi se u zamjeni simbola za stvarnost, u pogledu na kažiprst uperen na pravi put, te u odluci da se taj kažiprst radije stavi u usta i siše radi utjehe negoli da se krene tim putem. Vjerske ideje su kao i riječi – od male su koristi, a često odvode i u zabludu, osim ako točno ne poznaješ određene stvarnosti na koje se odnose. Riječ voda korisno je sredstvo za komunikaciju među onima koji znaju što je voda. Jednako vrijedi i za riječ i ideju koju nazivamo Bogom.

Stvarnost koja odgovara Bogu i vječnom životu poštena je, otvorena, jednostavna i izložena svima da je vide. No, da bi se sagledala, potrebne su neke ispravke u našem umu, onako kao što i jasan vid ponekad zahtijeva korekciju očiju.

Vjerovanje prije ometa negoli pripomaže otkrivati ovu stvarnost, bez obzira na to radi li se o vjerovanju u Boga, ili u ateizam. Ovdje moramo istaknuti jasnu razliku između vjerovanja i vjere. Vjerovanje bi značilo neprestano isticati kako je istina ono što bi netko rado htio ili želio da postoji. Vjernik će svoj um otvoriti istini pod uvjetom da se ona uklapa u njegove unaprijed zamišljene ideje i želje. Vjera je, s druge strane, bespogovorno otvaranje uma istini, ma kakva ona bila. Vjera nema nikakvih unaprijed zamišljenih očekivanja; ona je skok u nepoznato. Vjerovanje se priljubljuje uz nešto, vjera oslobađa. U tom smislu vjera je bitna vrlina svake religije koja nije samozavaravajuća.Većina nas vjeruje kako bismo se osjećali sigurnima, kako bi naši pojedinačni životi izgledali dragocjeno i značajno. Tako se vjerovanje pretvorilo u pokušaj grčevitog pridržavanja za život, pohlepnog posezanja i čuvanja života samo za sebe. No život se ne može zgrabiti, kao što se ne može odšetati s rijekom u vjedru. Pokušate li tekućicu uhvatiti u vjedro, jasno je da ne razumijete i da ćete uvijek ostajati razočarani, jer voda u vjedru prestaje biti tekućicom. Da biste imali tekućicu, morate je pustiti , i dopustiti joj da teče. Isto vrijedi i za život, i za Boga.

Joyce Su