P. Ognjenović: Psihološka teorija umetnosti (odlomak)
"U crtežu deteta je prostor za primarnu radost motorike, za škrabanje bez značenja, za projektovanje emotivnih i motivacionih čvorova koje dete ne može da iskaže rečima ili ih uopšte nije svesno i, konačno, prostor za kreativni kognitivni čin. Dete je istraživač, pronalazač, kreator, modelar jednog novog sveta. Dete ne kopira prirodu, ono pronalazi "ideju" prirode i nju prenosi na osnovu svog otkrića da, na primer, zatvoren prostor prvog kruga prvi dvodimenzionalni i slučajnu produkt jednodimenzionalne linije - škrabanja, može nešto da predstavlja. To je trenutak kada dete prvi put svom crtežu pripiše značenje, predstavljanje objekta. U tom trenutku dete čini skok za koji su čovečanstvu bili potrebni milenijumi razvoja, skok za koji neki smatraju da je najvažniji događaj u istoriji naše vrste, odmah posle značaja uspravljanja na zadnje udove i oslobađanja ruku. To je otkriće signifikacije - mogućnosti da stvari oko nas prikažemo crtežom, znakom za nas. A glavna lepota svega toga je u stalnoj novini - u glavi svakog deteta iznova će da se otkriva ono što je i celo čovečanstvo moralo da otkriva u svom razvitku - originalni modusi kako preneti ono što opažamo u ono čime predstavljamo. Upravo je u tome svežina, kreativnost i lepota dečjeg crteža. U stalnom otkriću novih izraza kojima se ispoljava duh."

Comments
Post a Comment