Abraham Maslov: Čovek mora da bude ono što može da bude

Iz teoloških rasprava o oholosti i nadmenosti, iz fromovskih teorija o opažanju lične iskrenosti prema sopstvenoj prirodi, iz rodžerijanskog rada o Ja, iz radova esejista kao što su Ain Rend, kao i iz drugih izvora, saznajemo o opasnostima koje se javljaju kada se samocenjenje zasniva na mišljenju drugih ljudi, a ne na stvarnoj sposobnosti, kompetetnosti i doraslosti zadatku. Najpostojanije a stoga i najzdravije samocenjenje zasniva se na zasluženom poštovanju od strane drugih, a ne na spoljašnjoj slavi, glasovitosti i neopravdanom laskanju. Čak je i ovde korisno razlikovati postojeću kompetenciju i postignuće zasnovane na pukoj snazi volje, odlučnosti i odgovornosti, od one koja dolazi prirodno i lako iz nečije sopstvene prave, unutrašnje prirode, nečije konstitucije, biološke kobi ili sudbine ili, kako to Hornajeva kaže, iz nečijeg stvarnog Ja a ne iz idealizovanog, lažnog Ja.

Čak i kada su sve ove potrebe zadovoljene, mi još uvek možemo često (ako ne i uvek) očekivati da će se uskoro razviti novo nezadovoljstvo i nemir, osim kod osobe koja već radi ono za šta je ona kao jedinka podobna. Muzičar mora da se bavi muzikom, pesnik mora da piše, slikar mora da slika, ako žele da konačno žive u miru sa samima sobom. Čovek mora da bude ono što može da bude. On mora da bude veran sopstvenoj prirodi. Ovu potrebu možemo nazvati samoostvarivanjem.


Comments

Popular posts from this blog

Marina Abramović - Walk Through Walls (excerpt)

Ariana Huffington - Maria Callas (part I)

Carl Jung and the Gnostic Anima