Herbert Markuze: Eros i civilizacija (odlomak)

Freud pripisuje osjećaju krivnje presudnu ulogu u razvoju civilizacije; štaviše, on uspostavlja međuodnos između napretka i narastajućeg osjećaja krivnje. On izlaže svoju namjeru da »predoči osjećaj krivnje kao najvažniji problem u evoluciji kulture, i da saopći da se cijena napretka u civilizaciji plaća gubitkom sreće, putem povećanja osjećaja krivnje.«1 Freud nekoliko puta naglašava da, kako civilizacija napreduje, osjećaj krivnje se »dalje pojačava«, »povišuje«, i »sve je veći«.2 Dokaz koji Freud navodi je dvostruk: prvo, on ga analitički izvodi iz teorije nagona, i, drugo, on nalazi da teorijsku analizu potkrepljuju velike bolesti i nezadovoljstva suvremene civilizacije: prošireni ciklus ratova, posvudašnje proganjanje, antisemitizam, genooid, licemjerje, i naturanje »iluzija«, težak rad, bolest i bijeda usred sve većeg bogatstva i znanja.

Dali smo kratak pregled pretpovijesti osjećaja krivnje; »njegovo podrijetlo je u Edipovu kompleksu i nastao je u vrijeme kad je udruženje braće ubilo oca.«3 Oni su zadovoljili svoj agresivni nagon; ali je ljubav koju su osjećali prema ocu prouzrokovala grižnju savjesti, stvorila superego putem identifikacije, i tako postavila »ograničenja koja treba da spriječe ponavljanje tog čina.«4 Prema tome čovjek se suzdržava od čina; ali od naraštaja do naraštaja agresivni poticaj ponovo oživljuje, usmjeren protiv oca i njegovih nasljednika, i agresija se od naraštaja do naraštaja mora iznova sprečavati: Svako odricanje postaje tada dinamički izvor savjesti; svako novo napuštanje zadovoljenja povećava njezinu strogost i netrpeljivost . . . svaki poticaj agresije koji ne zadovoljimo, preuzima superego i povećava svoju agresivnost (prema egu).5 Pretjerana strogost superega koju uzima želju kao čin i kažnjava čak potisnutu agresiju, objašnjava se sada u smislu vječite borbe između Erosa i nagona smrti: agresivni poticaj protiv oca (i njegovih društvenih nasljednika) predstavlja derivat nagona smrti; »odvojivši« dijete od majke, otac zabranjuje i nagon smrti, poticaj Nirvane. Tako on obnavlja posao Erosa; ljubav, također, djeluje u oblikovanju superega. Strogi otac, kao predstavnik Erosa koji zabranjuje, pobjeđuje nagon smrti u Edipovu sukobu, nameće prve »zajedničke« (društvene) odnose: njegove zabrane dovode do poistovjećivanja među sinovima, do ljubavi sa spriječenim ciljem (naklonosti), egzogamije, sublimacije. Na temelju odricanja, Eros započinje svoj kulturni posao koji se sastoji u spajanju života u sve veće jedinice. I kako se otac umnožava, nadopunjuje, nadomješta autoritetima društva, kako se prohibicije i inhibicije šire, tako i agresivni poticaj i njegovi objekti. A time raste, na strani društva, potreba jačanja obrane — potreba da se pojača osjećaj krivnje: Budući da se kultura pokorava jednom unutarnjem erotskom poticaju koji joj naređuje da spaja čovječanstvo u što povezanije mnoštvo, ona može to postići samo pomoću budnosti u poticanju sve većeg osjećaja krivnje.

Ono što je počelo u odnosu prema ocu završava u odnosu prema zajednici. Ako je civilizacija neminovan tok razvoja od skupine obitelji do skupine čovječanstva kao cjeline, tada će pojačavanje osjećaja krivnje — koje proizlazi iz urođenog sukoba ambivalencije, iz vječite borbe između ljubavi i tendencija smrti — nerazdvojivo biti povezano s njom, dok osjećaj krivnje možda ne naraste do veličine koju će individue jedva moći podnijeti.6 U toj kvantitativnoj analizi porasta osjećaja krivnje, izgleda da iščezava promjena u kvaliteti krivnje, njena sve veća iracionalnost. U stvari, njegova centralna sociologijska pozicija spriječila je Freuda da ide tim putem. Za njega nije bilo nikakve više racionalnosti prema kojoj bi se ona koja prevladava mogla odmjeriti. Ako je iracionalnost osjećaja krivnje iracionalnost same civilizacije, tada je ona racionalna; a ako ukidanje dominacije uništava samu kulturu, tada ono ostaje kao najviši zločin, i nikakva efikasna sredstva njegova sprečavanja ne mogu biti iracionalna. Međutim, njegova vlastita teorija nagona prisilila je Freuda da ide dalje i da otkrije čitavu fatalnost i ispraznost te dinamike. Pojačana obrana od agresije je nužna; ali da bi bila djelotvorna, obrana protiv proširene agresije morala bi pojačati spolne nagone, jer samo snažan Eros može uspješno »vezati« razorne nagone. A to je upravo ono što razvijena civilizacija nije u stanju učiniti, jer sama njezina egzistencija ovisi od proširenog i pojačanog discipliniranja i nadzora. Lanac zabrana i otklanjanja nagonskih ciljeva ne može se prekinuti. »Naša se civilizacija, općenito govoreći, temelji na ugušenju nagona.«7 

Deven Stross