Mišel de Montenj: Tri su načina kako valja postupati

Nikako ne smijemo biti odveć čvrsto prikovani za ono što hoće naša ćud i za sve što nam padne na pamet. Naša glavna vještina i sposobnost leži u tome da se znamo podesiti različitim potrebama. Kad nas potreba prisili da slijedimo samo jedan kolosijek, to se zove biti, ali ne živjeti. Najljepši duhovi su oni koji znaju što je različitost i gipkost. Evo jednog slavnog svjedočenja staroga Katona: “U njega duh bijaše tako gibak da se jednako mogao dati na sve poslove, ma koji da je počinjao, da bi se bilo reklo kako je samo za njega rođen.” Tit Livije, XXXIX, 40.”1 Kad bih ja sebe morao podesiti na neki svoj način, ne bi bilo tako dobra načina na koji bih pristao biti zauvijek, pa da se ne mogu od njega osloboditi. 

Život je jedno nejednako, nepravilno i mnogostrano gibanje. Čovjek nije svoj prijatelj i još manje svoj gospodar, već je vlastiti rob kad sam sebe uvijek slijedi i kad je tako zarobljen svojim sklonostima da ga nikako način ne može saviti. Kažem to u ovom času kad mi je teško osloboditi se povodca kojim me moj nametljivi duh amo tamo voda, jer najčešće ne zna što da učini sa sobom, a da sam sebi ne bude na teret, jer ne zna drugačije postupati nego samo iz sve snage. Pa ma kako bila nevažna stvar koju ste preda nj postavili, on će je odmah učiniti velikom i rastegnuti sve do one točke kad će joj se morati posvetiti svim svojim snagama. Zbog tog mi je razloga njegova lijenost velika briga koja šteti mom zdravlju. Većina duhova mora se zaokupiti nekim stranim stvarima da bi se razgibali i uvježbali svoje snage; moj se, naprotiv, mora njima zaokupiti prije da bi se staložio i skrasio na jednome mjestu, “vitia otii negotio discutienda sunt”2, jer njegovo je najmučnije i glavno nastojanje u tome da se trudi oko sebe. Knjige za njega spadaju u onu vrstu poslova koje ga odvraćaju od njegovih briga. Na prve misli što mu navru moj se duh uzbudi i na sve strane pokazuje svoju snagu i upravlja se čas prema snazi, čas prema redu i skladu; i tad se opušta, smiruje i jača. Ima čime će sâm probuditi i poticati svoju moć.

 Kao i svima, priroda mu je podarila dovoljno materijala za njegovu vlastitu korist i dosta njegovih pitanja na kojima će se učiti i suditi i izmišljati. Razmišljanje je moćan i pravi posao za onoga koji zna sebe iskušati i korisno upotrijebiti: ja više volim svoj duh graditi nego ga ispunjati. Nema ni tako slabog ni tako jakog nastojanja nego što je ono podržavanja svojih misli prema onome kakav duh jest. Veliki su to proglašavali svojim pozivom, “quibus vivere est cogitare”3. Stoga nam je priroda podarila tu povlast da ne postoji ništa što bismo mogli tako dugo raditi i da nema posla kojem bismo se redovitije i lakše podavali. “To je posao bogova, kaže Aristotel4, iz kojega se rađa i njihovo i naše blaženstvo.” Čitanje mi posebno služi da na nije moguće skrenuti na drugi put i kad ga se ni na koji razne načine potakne moju misao, da zaposli moj sud, a ne moje pamćenje. Malo me koji razgovor zaokuplja, a da ne ulažem u to snagu i napor. Doduše, dražesnost i ljepota misli više me zaokupljaju i osvajaju isto toliko ili čak više nego ono što je duboko i teško. A kako uglavnom drijemam kod svih razgovora i pridajem im samo krajičak svoje pozornosti, često mi se događa da u takvim prigodama, kad se govori samo da bi se nešto reklo, izgovaram po koju bezveznu i praznu riječ, onako iz pristojnosti, da govorim kao u snu i odgovaram smiješne gluposti nedostojne djeteta ili pak da uporno šutim, što je još neprikladnije i neuljudnije.

 U mene je neko sanjalačko raspoloženje koje čini da se povlačim u sebe, ali i jedno teško i djetinje nepoznavanje mnogih svakodnevnih stvari. Ta su mi dva svojstva pribavila da se o meni može uistinu složiti pet ili šest priča koje su isto tako glupe kao o bilo kome drugome.

(...)

Uza sve to vrlo dobro vidim da onaj koji se kao ja brine za mir i spokoj u životu (mislim pritom na onaj pravi mir i spokoj) mora kao od gube bježati od tih teških i odveć ćudljivih naravi. Pohvalio bih dušu s više katova, koja bi znala i upinjati se i razlagati se, koja bi u svim svojim dijelovima kamo god da je sreća vodi bila dobra, koja bi znala razgovarati sa svojim susjedom o gradnji njegove kuće, o njegovu lovu i njegovim svađama, koja bi se znala ugodno obratiti i tesaru i vrtlaru; zavidim onima koji se znaju podesiti i prema najmanjem čovjeku iz svoje pratnje i upraviti im riječ upravo na njihov način. A Platonov savjet8 mi se ne sviđa kad kaže da moramo uvijek govoriti svojim slugama na način koji odgovara gospodaru, i to uvijek bez šale, bez familijarnosti, bilo da su u pitanju muške ili ženske osobe. Jer, da ne navodim sve svoje razloge, nije ljudski i nije pravedno toliko isticati tu svoju prevlast što nam ju je sreća podarila; a za najbolja i najpravednija uređenja držim ona u kojima se osjeća najmanje nejednakosti između slugu i gospodara. Drugi se trude oko toga kako da istaknu i što više nakinđure svoj duh; a ja ga nastojim što više pognuti i približiti zemlji, jer on je nevaljao samo onda kad je ukočen.

Nadugo nam pripovijedaš o potomstvu Ejakovu i o borbama pod svetim
Ilijem; ali, što bismo platili za jedan krčag hijskoga vina, tko nam
grije vodu, u čijem sam domu i u koje sam se doba sklonio od studeni
dostojne Pelignjana, o svemu tome ni riječi ne kažeš.” Horacije, Odae,
III, xix, 3.

(...)

Kao što je spartanskoj hrabrosti bila potrebna suzdržljivost i blaga i milozvučna svirka frulâ da je u ratu umiri10, kako se ne bi prepustila bezobzirnom bijesu, ondje gdje se svi drugi narodi služe jakim i reskim glasovima koji potiču i do krajnosti raspaljuju odvažnost u vojnikâ, upravo mi se tako čini da je nama, protivno od uvriježenih načina, kad se služimo svojim duhom najčešće potrebnije imati olova, a ne krila; hladnu glavu i mir, a ne žar i uskomešanost. Prije svega meni se čini da samo glupan može izigravati veliku pamet među ljudima koji pametni nisu i uvijek kićeno govoriti, favellar in punta di forchetta11. Naprotiv, valja se podesiti onima s kojima jeste, a ponekad čak i graditi se neznalicom. Ostavite postrani snagu i oštroumnost, dovoljno je sačuvati red u mislima. A ako drugi to traže, možete biti vrlo blizu zemlje. Tu najčešće leži kamen spoticanja učenih ljudi. Oni neprestano prosipaju svoju učenost i posvuda siju mudrost iz svojih knjiga. Oni su time toliko ispunili odaje i uši naših gospođa da one, ako i nisu razumjele samu bit, barem se prave da jesu. Za bilo kakvu vrst razgovora i za bilo koji sadržaj služe se takvim novim i učenim načinom govora,

“Strah, srdžbe, radosti, brige, pa i sve tajne njihova srca i što sve ne istresu, pa na učen način s vama legnu u krevet.” Juvenal, VI,

i citiraju Platona i svetog Tomu za stvari koje bi mogao riješiti prvi slučajni prolaznik. Sav onaj nauk koji im nije mogao doprijeti do duše, ostao im je u jeziku.

(...) Što se mene tiče, ja ne znam nikako za Veneru bez Kupidona kao ni za mater bez djece; to su stvari koje se isprepliću i jedna drugoj daje bit. I tako se ta prijevara obija o glavu onome koji ju je počinio. Mnogo ga ne košta, ali isto tako on ne dobiva ništa što bi imalo vrijedilo. Oni koji su Veneru učinili božicom oslonili su se u prvom redu na to da je njezina najveća ljepota bestjelesna i duševna; ali Venera koju ovi ljudi traže ne samo da nije ljudska nego čak ni životinjska. Ni zvijeri je neće tako grubu i zemaljsku! Vidimo da ih maštanje i požuda često uspaljuju i izazivaju više nego li tijelo; u oba spola vidimo da im je, kad ih je mnogo, drago probirati i da prije toga imaju dodire duge blagonaklonosti. Čak i one kojima je starost oduzela tjelesnu snagu, još uvijek drhte, ržu i tresu se od ljubavi. Prije samog čina vidimo ih kako su pune žara i nade, a kad tijelo odigra svoje, one se još uvijek zanose sjećanjem na minule slasti; a vidimo i takvih koje se nakon toga napuhuju ponosom i – umorne i site – glasno pjevaju kao u trijumfu. Onaj koji ne traži drugo nego da tijelo oslobodi jedne prirodne potrebe, taj ne mora drugome zadavati toliko posla svim onim posebnim pripremama: to nije meso za veliku i tešku glad. 

(...)

Narod kaže da je lako hodati pješice onome koji vodi konja na uzdi29; a naš Jakov, kralj Napulja i Sicilije30, koji se lijep, mlad i zdrav dao nositi u nosiljci, naslonjen na neki jadan jastuk od perja, odjeven u grubo sivo sukno, s isto takvom kapom na glavi, ali je za njim išla pratnja u sjajnoj kraljevskoj povorci, s baldahinima, svakojakim konjima, plemićima i dužnosnicima31, pokazivao je tako jedno trapljenje koje je još bilo mlado i zeleno i nimalo postojano; bolesnika koji u rukavu ima lijek za svoju bolest nikako ne valja žaliti. U iskustvu i porabi te mudre izreke, koja je i te kako istinita, leži sve dobro što mi dolazi od knjiga. A zapravo se njome ne služim gotovo ništa više nego oni koji za knjige ne znaju. U njima uživam kao škrtac u nagomilanom blagu zato što uvijek znam da ću njima uživati kad god mi se bude svidjelo; duša mi se hrani i zadovoljava u tom pravu posjedovanja. Ni u ratu ni u miru ne putujem bez knjiga. Pa ipak, proći će kadgod više dana, pa čak i mjeseci, a da ih ne uzmem u ruke: “Uskoro ću, kažem, možda sutra ili kad mi se svidi.” A kroz to, vrijeme bježi i odlazi, a da mi nije nikad dugočasno. Jer nemoguće je izreći koliko mi takva sigurnost olakšava i smiruje misli kad uvijek znam da su uza me spremne pružiti mi uživanje kad to budem htio i kad sam svjestan toga koliko mi u životu pomažu. Knjige su najbolja popudbina koju sam imao na ovom ljudskom putu i zato neizmjerno žalim one ljude koji je nemaju. Zato prihvaćam svaku drugu vrstu zabave, pa ma kako neznatna bila, jer dobro znam da me knjiga ne može izdati. Kad sam kod kuće, vrlo često zalazim u svoju knjižnicu, gdje mi je sve pod rukom i gdje lako zapovijedam svime što je moje. Stojim na pragu i pod sobom vidim vrt, dvorište, svoje domaćinstvo i većinu dijelova svojega doma. Tu listam sad jednu sad drugu knjigu, bez nekog reda i određenog plana, onako na preskokce; čas se prepuštam mislima, čas pamtim, a čas šećući diktiram svoje sanjarije, kao što su ove pred vama.(...)Ako mi netko kaže da znači podcjenjivati i srozavati muze ako im se utječemo samo kao igrački i razbibrizi, reći ću mu da ne zna – kao što ja znam – koliko vrijedi zadovoljstvo, igra i razbibriga. Gotovo da bih rekao kako je svaka druga svrha smiješna. Ja živim iz dana u dan; i, dopustite mi izraz, živim samo za sebe; i tu završavaju svi moji planovi. Kad sam još bio mlad, učio sam da se iskažem; a kasnije da budem malo pametniji; sada da se zabavim i razonodim; ali nikad za dobitak. Onu ispraznu i rastrošnu sklonost što sam je imao prema toj vrsti potreba ne samo da bih udovoljio svojim potrebama, nego i da bih učinio još koji korak i mogao se isprsiti i okititi, odavno sam zaboravio. Knjige imaju mnogo dobrih svojstava za one koji ih znaju odabrati; ali ništa ne ide bez muke: to je užitak koji nikad nije čist i jasan, jednako kao i svi drugi užici; on ima svoje nezgodne strane koje su i te kako teške; duh se na njima kali, ali tijelo, a ja nisam nipošto zaboravio na brigu o tijelu, ostaje za to vrijeme bez posla, ukočeno i žalosno. A ja ne znam što bi za mene bilo štetnije od toga, niti vidim nešto što bi u ovom odmicanju godina valjalo više izbjegavati.

Gustave Dore