Circles Squared

“I first believed without any hesitation in the existence of the soul, and then I wondered about the secret of its nature. I persevered and strove in search of the soul, and found at last that I myself was the cover over my own soul. I realized that that in me which believed and that in me that wondered, that which was found at last, was no other than my soul. I thanked the darkness that brought me to the light, and I valued this veil that prepared for me the vision in which I saw myself reflected, the vision produced in the mirror of my soul. Since then, I have seen all souls as my soul, and realized my soul as the soul of all. And what bewilderment it was when I realized that I alone was, if there were anyone, that I am whatever and whoever exists, and that I shall be whoever there will be in the future.” “‎"Intellect is the knowledge obtained by experience of names and forms; wisdom is the knowledge which manifests only from the inner being; to acquire intellect one must ...

Sveća je stvorena da bi cela postala plamen.  U tom poništavajućem trenutku  ostaje bez senke. I samo je jezičak svetlosti  koji ocrtava pribežište.  Gledaj u taj ostatak dogorevajuće sveće  poput nekoga konačno bezbednog  od vrline i poroka,  od ponosa i srama  koje zbog njih sebi pripisujemo.

“Umetnost se rađa i uzima maha gde god postoji nezasita žudnja za duhovnim, za idealnim: ono htenje koje ljude privlači umetnosti.” – A. Tarkovski  Malo je strasti poput one koja vodi um i ruku čoveka obuzetog impulsom za stvaranjem. Posredi je iskustvo, fenomen čak, koji je istovremeno izvor najiskrenije radosti i agonije; i to tako isprepletenih da ne predstavljaju samo poslovičnu smenu doba, dana i noći, plime i oseke, već i neizostavan preduslov njihovog uzajamnog postojanja. William Blake Govora u ovom tekstu ni slučajno neće biti ni o kakvoj “tržišnoj logici” kao kakvom motivatoru stvaranja – pre svega stoga što autor oseća iskonsku averziju ka aksiomu finansija kao pokretača svega i oseća da duguje da to prizna. Nećemo, barem ovog puta, zalaziti ni u stvaralačke nagone koji polaze iz taštih pobuda; niti ćemo raskrinkavati sve one koji slede u ovom tekstu kao takve. Bihejvioristi, antropolozi i sociolozi su već učinili dovoljno da nam ama baš svaki a...

Pitao sam se da li je postojao drugi jezik koji je Jung otkrio u procesu individuacije; znao sam dataj jezik postoji i da čeka da bude otkriven. Postoji razlika između onoga što čovek radi i onoga što mu se događa. Otkrio sam to u mnogim delovima sveta, u građevinama, umetničkim delima, u životima nekih ljudi koji su postali veliki uprkos samima sebi. Čovek može da ide ka cilju, uporno i određeno, a onda iznenada dođe nalet vetra iz drugog sveta, isve se promeni - kao da ga bogovi uzmu pod svoje; uprkos sebi samom, on postaje deo mita. Jungov rad je izuzetan i dramatičan i mora da se prenese u budućnost. Kao neko ko je oživeo rad gnostika i alhemičara, on sam je sigurno učestvovao u misterijama, iako je na početku možda nameravao da ostane izvan njih. Gnostici i alhemičari nisu stvarali simbole zbog psihološke anaiize, već zbog magije. Iako se borio protiv toga, Jung je bio čarobnjak koji je prešao granice zvanične nauke našeg vremena. Mislim da je to znao kada je rekao da samo p...

To be alone, which is not a philosophy of loneliness, is obviously to be in a state of revolution against the whole setup of society-not only this society, but the communist society, the fascist, every form of society as organized brutality, organized power. And that means an extraordinary perception of the effects of power. Sir, have you noticed those soldiers rehearsing? They are not human beings any more, they are machines, they are your sons and my sons, standing there in the sun. This is happening here, in America, in Russia, and everywhere-not only at the governmental level, but also at the monastic level, belonging to monasteries, to orders, to groups who employ astonishing power. And it is only the mind which does not belong that can be alone. And aloneness is not something to be cultivated. You see this? When you see all this, you are out, and no governor or president is going to invite you to dinner. Out of that aloneness there is humility. It is this aloneness that knows l...

Behind every man now alive stand thirty ghosts, for that is the ratio by which the dead outnumber the living. Since the dawn of time, roughly a hundred billion human beings have walked the planet Earth. Now this is an interesting number, for by a curious coincidence there are approximately a hundred billion stars in our local universe, the Milky Way. So for every man who has ever lived, in this Universe there shines a star.  But every one of those stars is a sun, often far more brilliant and glorious than the small, nearby star we call the Sun. And many--perhaps most--of those alien suns have planets circling them. So almost certainly there is enough land in the sky to give every member of the human species, back to the first ape-man, his own private, world-sized heaven--or hell.  How many of those potential heavens and hells are now inhabited, and by what manner of creatures, we have no way of guessing; the very nearest is a million times farther away than Mar...

Ja ne računam s tim da se naš filozofski ili metafizički jezik može poboljšati do te mere da obuhvata nešto što dosad nismo uspevali da obuhvatimo, ili da bude u stanju da stvarnost koja nam je potpuno nepoznata obuhvati. Jasno je da svet vidimo kroz jezik. Jezik nije samo sredstvo komunikacije, on nam takođepruža sliku sveta. Naše saznanje je jezičko saznanje, dakle uvek postoji opasnost da ne budemo svesni do koje mere jezik iskrivljuje stvarnost, jer stvarnost poznajemo kroz jezik. Ono što govorimo o Bogu, Apsolutu, konačnoj stvarnosti jezički nije obuhvatljivo, premda moramo koristiti jezik. Ne možemo jednostavno da ćutimo, ali ne možemo ni da računamo s tim da zahvaljujući jeziku dopiremo do neke apsolutne, krajnje stvarnosti. To je jednostavno tako.Trudimo se da se nađemo tamo gde stvarno ne možemo da se nađemo, mada nam je stalo da se tamo nađemo. To nije nešto za šta postoji lek. U tom pogledu naša saznajna situacija se nije mnogo promenila od vremena Pseudodionizija koji je ...

Sociologija kao nauka je u roku od jednog veka premostila izdašan put od discipline koja se tek hvatala u koštac sa svetom koji je ubrzano metamorfozirao u društvenu košnicu do pomeranja fokusa sa homogenosti grupe na heterogenost individue. Dvojica sunarodnika, Francuza, svaki na svom kraku vremena, aktivno su doprineli shvatanju fenomena mnoštva. Srodno, ali i apsolutno drugačije. Pokušaćemo da napravimo jednu skokovitu logičku (iz sve snage se nadam, i zanimljivu) paralelu između dva tipa jedne iste pojave – masovnosti: akterovom odgovoru na masu kao interakciju sa grupom drugih aktera i na višestrukost prirode samog pojedinca. Čovek u masi i masa u čoveku. Godine su 1895. i 1998.  Čovek XIX veka je iza sebe već imao zapaljivu i sve učestaliju istoriju previranja u kojoj je moć mase vrtoglavo rasla. Intenzivno raslojavanje i sve osetnije diferenciranje modernog društva učinilo je da kohezivna sredstva gomile budu sve više kratkoročni i emotivni faktori, uz one dubinske,...

Kosmos zapravo znači ''ukras'', ''dekor'', ono što je ''uređeno'' i dekorativno usled svoje uređenosti. Odatle je nastao prelaz na celo uređeno zvezdano nebo i Zemlju koja je njime okružena i naše je prebivalište. Kosmologija je sada dakle povezana s takvim redom koji doslovno obuhvata svet. To je svakako onaj red u koji su se ugledale sve kulture. Danas mnogo znamo o pradavnim zvezdarnicama, otkrivenim na irskom ili škotskom tlu ili drugde, iz neodredivo starih milenijuma, o kojima nema nikakve druge predaje. Jasno je da se zezdano nebo promatralo oduvek i da je pružalo temeljnu orijentaciju u mnogim čovekovim životnim situacijama. Kosmologija je povezana s tim čudesnim redom, koji je zbog svoje uzorne tačnosti dopuštao znanje. On je bio vidljiva matematika, vidljiva i nečujna muzika. Planetarni sistem i udaljenosti u njemu bio je sve to za grčke početke astronomske spoznaje. Do visokog srednjeg veka sve se to označavalo nazivom mu...

Znanje o sebi vodi ka postavljanju pitanja, a postavljanje pitanja ka radoznalosti i istraživanju, tako da ljudsku pažnju najviše privlače ljudi, ili je makar svako usredsređen na svoju ličnost. Svaki inteligentan pojedinac želi da zna kako funkcioniše, a ipak ga zatiče fascinacija i frustracija činjenicom da je od svega najteže spoznati sopstveno ja. Jer, ljudski organizam je, očigledno, najsloženiji od svih organizama i dok, s jedne strane, imamo tu prednost da intimno poznajemo svoj organizam - iznutra - sa druge, lošije, strane, toliko smo mu blizu da nikako ne možemo da ga dokučimo. Ništa do te mere ne izmiče svesnom posmatraču kao sama svest. Zbog toga je koren svesti, paradoksalno, nazvan „nesvesno”. Ljudi koje zovemo seljacima i prostacima su upravo oni koji ne nalaze ništa fascinirajuće u tome što su ljudi; njihova ljudskost je nepotpuna, jer ih nikada nije navela da joj se dive. Takođe postoji nešto nepotpuno kod onih koji ne nalaze ništa fascinirajuće u biću. Može se p...

gnossienne n. a moment of awareness that someone you’ve known for years still has a private and mysterious inner life, and somewhere in the hallways of their personality is a door locked from the inside, a stairway leading to a wing of the house that you’ve never fully explored—an unfinished attic that will remain maddeningly unknowable to you, because ultimately neither of you has a map, or a master key, or any way of knowing exactly where you stand. anemoia - n. nostalgia for a time you’ve never known Imagine stepping through the frame into a sepia-tinted haze, where you could sit on the side of the road and watch the locals passing by. Who lived and died before any of us arrived here, who sleep in some of the same houses we do, who look up at the same moon, who breathe the same air, feel the same blood in their veins—and live in a completely different world. nodus tollens n. the realization that the plot of your life doesn’t make sense to you anymore—that alt...

 Улоге: Љубивоје Тадић Власта Велисављевић Маја Димитријевић Никола Симић...  Редитељ: Мирослав Беловић  Производња: Драмски програм Радио Београда, Мај 1971. године

Svemir ćuti. Decenijama već, nadamo se kodiranim porukama, upozorenjima ili pozdravima u elektromagnetskim talasima, nekom obliku naznake okončanja Fermijevog paradoksa. Potraga za inteligentnim vanzemaljskim životom (SETI), za sada, obeshrabruje, ali…šta ako grešimo u nečemu? Nekim postavkama ili pretpostavkama? Možda osluškujemo pogrešne talasne dužine ili pogrešne zvezdane sisteme? A možda dalekim civilizacijama šaljemo pogrešnu vrstu signalne “azbuke” – kao i oni nama, uostalom.  Šta bismo, tačno, mogli da prepoznamo kao oblik komunikacije? Šta uzeti za eventualno naše “zajedničko tle” sa drugim naprednim oblicima života? Slike? Muziku? Matematiku?  Noam Čomski je veliki politički aktivista, vodvilj anarhizma i anti-establišmenta. Osim toga, on je jedan od najvećih živih lingvista ovog doba. Njegovo je mišljenje da su ljudska bića jedinstvena u svojoj sposobnosti korišćenja jezika, te da zapravo svi i govorimo univerzalnim jezikom koji se tek manifestuje na razne...

Svaka potreba, usmeravajući nas prema površini života da bi nam skratila njegove dubine, daje vrednost onom što je nema, onom što je ne bi smelo imati. Civilizacije se, sa čitavim svojim aparatom, temelji na našoj sklonosti prema nestvarnom i nekorisnom. Kad bi smo prihvatili da ograničimo svoje potrebe, da zadovoljimo samo nužne, propala bi istog časa. Zato je ona, da bi trajala, prisiljena da ih za nas stvara iznova i iznova, da ih bez predaha umnožava, jer bi sveopšta primena ataraksije imala po nju mnogo teže posledice nego neki opšti razarajući rat. Dodajući sudbinskim poteškoćama prirode bezrazložne poteškoće, ona nas prisiljava na dvostruku patnju, unosi raznolikost u naše nemire i pojačava naše nemoći. Neka nam ne ponavljaju da nas je ona izlečila od straha. U stvari, očigledna je korelacija između umnožavanja naših prostora i porasta naših užasa. Naše želje, iz kojih izviru naše potrebe, izazivaju u nama stalnu zabrinutost, mnogo nepodnošljiviju od jeze doživljene u prirodno...

( Iz knjige "Fizika i metafizika" ) Obnova međunarodnih veza u nauci ponovo je u Kopenhagenu okupila stare prijatelje – atomske fizičare. U rano leto 1952. godine sazvano je tamo savetovanje o građenju velikog evropskog akceleratora. Ja sam bio beskrajno zainteresovan za te planove, jer sam se od tako velikog akceleratora nadao eksperimentalnim razjašnjenjima o pitanju da li se zaista, kako sam pretpostavljao, pri sudaru dveju elementarnih čestica na visokim energijama mogu stvoriti mnoge takve čestice i da li zaista postoje različite vrste elementarnih čestica koje se, slično stacionarnim stanjima atoma ili molekula, razlikuju svojim svojstvima simetrije, masom i vremenom života. Mada mi je dakle predmet savetovanja bio važan u svakom pogledu, neću ovde iznositi sadržinu rasprava, nego samo razgovor koji sam tom prilikom vodio sa Nilsom [Borom – prim. ured.] i Volfgangom [Paulijem – prim. ured.]. I Volfgang je iz Ciriha došao na sastanak. Sedeli smo sva trojica u maloj z...

"It is only by observing without the screen of knowledge that you begin to see the whole structure of your own thinking. And as you observe, which is not to condemn or accept, but simply to watch, you will find that thought comes to an end. Casually to observe an occasional thought leads nowhere, but if you observe the process of thinking and do not become an observer apart from the observed,if you see the whole movement of thought without accepting or condemning it, then that very observation puts an end immediately to thought, and therefore the mind is compassionate, it is in a state of constant mutation."

“Zanimljiv primer uticaja budističke kulture na produkciju engleskog jezika daje Tan (Tan 2005: 130). Tajlanđanski govornici engleskog obično koriste reč merit (zasluga) u kolokaciji sa make (napraviti) odražavajući koncept karme („ako činiš dobro, dobro ti se vraća“), dok, u skladu sa konceptom saosećanja sa drugima i nenarušavanja unutrašnje ravnoteže sukobom ili konfliktom, izbegavaju korišćenje poznatih jezičkih resursa (npr. never mind srp. nije važno, nema veze) za iskazivanje besa ili ironije. Naglašavanje osećanja pripadnosti tipično za kolektivističke kulture navodi L1 govornike nekih azijskih jezika da zamenicu „moj“ zamenjuju sa „naš“ (npr. naša kuća, naša zemlja, naš nastavnik) iako kontekst u stranom jeziku zahteva „moj“.  Po analogiji sa jezičkim transferom mogli bismo govoriti o kulturalnoj interferenciji koja može da ima i pozitivan i negativan efekat u učenju jezika.„Sopstvena kultura daje nam sočivo kroz koje gledamo svet, logiku kojom ga uređujemo i gramati...

"Od brojnih iskustava Eliade, u skladu sa svojim generalnim opredeljenjima, izdvaja dva - iskustvo svetog i iskustvo profanog prostora. "Podsetimo da prvo iskustvo podrazumeva da ispoljavanje svetog prostora omogućava zadobijanje 'tačke oslonca', orijentisanje u haosu homogenosti, 'zasnivanje Sveta', i stvarno življenje. Naprotiv, profano iskustvo podražava homogenost i, dakle, relativnost prostora. Nestaje svaka prava orijentacija, jer 'tačka oslonca' nema vise jedinstveni ontološki status: ona se javlja i nestaje prema potrebama svakodnevnog života. Istinu govoreći, nema vise ni 'Sveta', već samo fragmenata jednog skrhanog univerzuma, amorfne mase jedne beskonačnosti 'mesta', više-manje neodređenih, gde se čovek kreće upravljen zahtevima egzistencije uklopljene u industrijsko društvo.  ...  Pitanje prelaza je i pitanje granice. Granica je uvek izazov kako za entitete koji se dodiruju tako i za one međusobno udaljene. Na granici...

In spite of our current collective cultural crisis, Jung inferred that the loss of instinct, the loss of soul, which is the root of our pathology, can be restored through reconnection with the sacred aspects of the natural and imaginal worlds. Darkness is an aspect of nature. In our descent to reconnect with our roots in wild nature, the deep levels of the psyche, like bees that are lost from the hive, we may encounter destruction, violence, devouring forces, dismemberment, death, and decay. We may battle dark forces, pit our strength against demons, gatekeepers, and those who seek to destroy instead of create. We may navigate unknown territory, dark waters, and close, tight spaces. We may even enter in that impenetrable dark night of the soul where all hope seems lost. But Jung urged us to look for the seed in the darkness that will come to fruition and light, stating, “a civilization does not decay, it regenerates” (as cited in Sabini, 2005, p. 183). The hive is being dism...

“Istina je konačni cilj celoga Univerzuma, a kontemplacija istine je glavna preokupacija mudrosti” – Sv. Toma Akvinski  Evo prve sumorne istine: hipertenzija savremenog sveta-simulakruma, otrgnutog svakoj kontroli i pokrenutog razumom koji veruje da je u uzletu a zapravo je paralizovan, negira i obeshrabruje svaku duhovnu aspiraciju, svaki afinitet ka stvaranju lepote radi njenog sve neophodnijeg prisustva. Prisustva čije je dejstvo katarzično, pročišćujuće. Bića senzitivnih konstitucija, danas u nezavidnijem položaju nego ikada pre, prisiljena na egzil, živeći neumoran niz protivrečja i konfrontacija sa svetom u kojem obitavaju kao sena i koji odavno nije njihov, tvore neke drugačije stvarnosti. Za takve, duhovna patina čovečanstva – u obrušenim holovima sakralnih zdanja ili zaraslim puteljcima kojima hodaše marljivi “mali ljudi” ( kako ih je nazvao V. Rajh ), svejedno je – opipljiva je, aksiomatička realnost kao što je to i tvrdoća visokih betona unutar kojih dele dnevnu s...